Iz tvrtke Kotonteks reagirali su na priopćenje Hrvatskih cesta kojeg je tportal.hr objavio 6. rujna pod naslovom 'U obnovi Zagorske magistrale nema ništa spornog'
Reakciju tvrtke u vlasništvu Anđelka Jagečića prenosimo u cjelosti:
'U vrijeme trajanja javnog natječaja u lipnju 2011. godine, uz suglasnost tadašnje Uprave Hrvatskih cesta (HC) i Službe za Bettermente, kao i inicijative projektanta Stjepana Kralja, napravljena je izmjena projekta (dvoosne u troosnu) i sve pismeno dostavljeno HC-u.
HC je na izmjenu javnog natječaja poslao samo hrvatsku verziju teksta, a znali su da je važeća engleska?!
Projektant je na poziv HC koji je uslijedio tek nakon potpisa Ugovora sa izvođačem 30.09.2011. godine, dostavio kompletnu izmjenu projekta koju je stara Uprava obećala prihvatiti naknadno, što joj dozvoljavaju FIDIC pravila. Dolaskom nove Uprave, ta izmjena je odbijena, a dokaz je upit izvođača za troosnu mrežu, od dana 05.10.2011.
Kakvo je to 'nametanje privatnog interesa Jagečića i njegove tvrtke', kada je ponuđena cijena 15,25 kn/m2 što je za 1,72 kn/m2 ispod cijene koju je HC ugovorio sa Hidroelektrom niskogradnjom za daleko slabiju kvalitetu mreža. Tensar International i Kotonteks odrekli su se pri tome kompletne zarade u tom poslu. Osim toga privatni interes je legitiman i temeljni je pokretač
društva u kome živimo, a kojeg osporava Edo Kos, predsjednik Uprave HC-a.
Tensarova je poslovna politika kao vodeće svjetske firme da pojedine regije pokriva samo jedna lokalna firma, pa tako Kotonteks osim Hrvatske pokriva i Sloveniju i BiH i nejasno je zašto to smeta.
Troosne mreže su dobile Potvrdu tvorničke kontrole proizvodnje u Hrvatskoj krajem svibnja 2012., isti dan kada i dvoosne mreže od Tenaxa, koje Werkos prodaje Hidroelektri niskogradnji, a čiji kvalitet u odnosu na TriAx je za dvije tehnološke generacije slabiji. Potvrda tvorničke kontrole je ovdje nebitna, a u svjetskim okvirima, Tensar troosne mreže su certificirane pred punih 7 godina, nakon 10 godina razvojnih istraživanja i zato su jedine u svijetu patentirane. Za patentiran proizvod u ovom slučaju, a riječ je o tzv. gradnji po FIDICU, pregovarački postupak nije primjenjiv, jer FIDIC derogira Zakon o javnoj nabavi RH.
Primjena Zakona Europske Unije o javnoj nabavi, a koji je ovdje meritoran, govori; citirat ćemo pravno mišljenje poznate Engleske odvjetničke kuće DLA PIPER iz Londona: 'Da je proizvod patentiran ili jedinstven, nije legitimna osnova za odbijanje proizvoda koji zadovoljava tehničke specifikacije poziva na natjeiaj.' i '...ostaje činjenica da je proizvod ili patentirani ili se koristi
jedinstvena tehnologija nije legitimna osnova da proizvod bude isključen iz natječajnog procesa." A to upravo svojim stavom u javnosti to čini Edo Kos
Hrvatske ceste jesu provele natječaj u skladu sa Zakonima, ali je jedina začkoljica u tome (u odnosu na mogućnosti koje se Hrvatskim cestama nude primjenom troosnih mreža), da se njihovom realizacijom u praksi, državi Hrvatskoj izbjegava ušteda od 10-tak milijuna kuna, a što osim glavnog projektanta Stjepana Kralja, izračunom dokazuju, osim Tensarovih i svjetskih sručnjaka i drugi meritorni hrvatski projektanti, kada potvrđuju trajnost dionice sa 20 na 30 godina, ali i uštede u materijalima sa trase. Osporavati takve dokaze u najmanju ruku je neozbiljno.
Kontradiktornost tvrdnji predsjednika Uprave Hrvatskih cesta Ede Kosa, ogleda se u nabrajanju problema s kojima se Hrvatske ceste suočavaju. Tako kao jedan od tri najveća problema navodi, citat:
'...višak materijala koji nastaje na gradilištima i nema se gdje skladištiti, a što uzrokuje zastoje u radovima'. Da je pomnije pročitao projektnu dokumentaciju za dionicu D1, vidio bi da se ugradnjom troosnih mreža moglo izbjeći čak 28.500 m3 takvog viška. Tako je sam sebe demantirao i na najbolji način promovirao Tensar tehnologiju za čiju eliminaciju se zalaže.
Zbog čega čelni čovjek državne tvrtke za ceste to čini u vrijeme kada su ostala javna poduzeća i Županijske uprave za ceste RH, upravo ugradnjom troosnih mreža u količini 100.000m2 polučili uz financijske i tehnološke benefite za državu. Uostalom, zemlje svijeta unatrag 5-6 godina ugradile su oko 100 milijuna kvadrata Tensar troosnih mreža, a Hrvatske ceste niti jedan jedini.
Bez želje za daljnjim ulaženjima u polemiku, ovime se skreće pozornost javnosti koliko je bitna i važna primjena novih tehnologija za Hrvatsku i njezine građane. Samo malo dobre volje od Uprave Hrvatskih cesta bilo je potrebno za to. Posebno jer bi za isti novac dobili dionicu koja bi građanima Hrvatskog zagorja donijela 30 godina udobne vožnje, a državi uštede.'
