​​​​​​O recesiji, inflaciji, o tome što nas čeka narednih godinu dana, o reakcijama središnjih banaka kao uzročnicima recesije te o tome kako se pozicionirati kao investitor u ovakvom neizvjesnom okruženju Vuković će govoriti i na Weekend Media Festivalu, najvećoj regionalnoj konferenciji koja će se od 22. do 25. rujna održati u prostorima stare Tvornice duhana u Rovinju.

Svjetska robna razmjena se usporila, Europi prijeti nestašica plina, rastu cijene hrane dok se kupovna moć smanjuje, poremećeni su lanci opskrbe, vlada nestašica čipova, manji su urodi zbog klimatskih promjena, rast mirovina i plaća ne prati inflaciju, a koja u Hrvatskoj iznosi 12,3 posto prema posljednjim podacima DZS-a... Zvuči kao da nas čeka apokalipsa?

Svakako zvuči dosta negativno, no treba imati na umu to da ova recesija neće biti po intenzitetu poput one nakon 2008. Tada smo imali duboku bankarsku krizu koja se vrlo brzo prelila na realni sektor i definirala iduće desetljeće ekonomskih politika, ali i političkih prevrata. Danas je bankarski sektor u puno boljoj situaciji i nije izložen jednakom sistemskom riziku kao i tada. Ono što ovaj put imamo je visoka inflacija, koju su središnje banke predugo ignorirale i sada zbog toga moraju agresivnije dizati kamatne stope, što pak povećava troškove zaduživanja građanima, firmama i državama, a kao posljedicu ima i pad potrošnje i pad investicija, odnosno klasično usporavanje rasta koje vodi u recesiju.

Je li recesija 'manje zlo' u odnosu na stagflaciju te je li Europa zakasnila s podizanjem kamatnih stopa?

Stagflacija je svakako gori scenarij jer osim usporavanja ekonomske aktivnosti imate snažan pritisak inflacije. Stagflacija je osim toga najgore razdoblje za investitore jer sve pada. Inflacija ruši cijene obveznicama, a očekivani rast kamata ruši cijene dionica i ispuhuje imovinske mjehure. To pak utječe na čitav niz drugih faktora u ekonomiji jer smanjuje realnu štednju i utječe na pad investicija. Recesija pak označava period u kojem središnje banke ponovo spuštaju kamatne stope te se počinju anticipirati oporavak i izlazak iz nepovoljne ekonomske situacije.

Upravo zato je stagflacija gora jer se iz nje teže pripremiti za recesiju. Ako prolazimo kroz period visoke inflacije, u kojem nam opadaju raspoloživi dohoci i firmama rastu troškovi, kako da se pripremimo za period u kojem će padati narudžbe i firme će morati početi davati otkaze? Tako da je po pitanju pripreme za recesiju nezahvalno uopće davati savjete. Ako kažete ljudima da više štede i manje troše, to samo amplificira recesiju.

Koliko nam pomaže ili odmaže ulazak u eurozonu u ovom trenutku?

Mišljenja sam da nam ipak pomaže, unatoč tome što ćemo ući netom prije ili za vrijeme recesije. Prvo, HNB će bankama spustiti stopu obvezne rezerve sa sadašnjih devet na jedan posto, što bi trebalo značajno povećati likvidnost na domaćem tržištu. U jeku recesije to je sigurno dobra vijest. Drugo, referentna kamatna stopa bit će niža, što bi trebalo smanjiti kamate na kredite i omogućiti državi da se jeftinije zadužuje. Ipak, kako će iduće godine ECB morati podizati kamatnu stopu, tu korist vjerojatno nećemo dugo imati.

Postoje i brojne druge makroekonomske prednosti ulaska, a kao najveća negativna stavka ističe se daljnji pritisak na rast cijena zbog tzv. zaokruživanja. Iako tu treba biti oprezan, a istraživanja pokazuju da taj efekt realno nije velik jer se ljudima također drukčije prilagođavaju plaće. Ono što će se dogoditi to je da ćemo nakon uvođenja eura zbog vanjskih šokova biti u recesiji, pa će dio kritičara za to kriviti upravo euro. No izvorište domaćih problema nije makroekonomska politika, već stvari koje je malo teže mijenjati floskulastim prijedlozima ekonomskih politika.

Koliko nam s obzirom na aktualnu situaciju pomažu dobri turistički rezultati? Kada bi nas recesija mogla zahvatiti?

Hrvatska sezonski uvijek dobro prođe u drugom i trećem kvartalu, kada imamo najveće koristi od turizma, no kako većina prognoza predviđa recesiju krajem ove ili početkom iduće godine – dakle tijekom zime, kada će cijene energenata opet vjerojatno rasti – moguće je da će nas zahvatiti taman između dva turistička ciklusa, odnosno taman prilikom ulaska u eurozonu. No takve je stvari nemoguće točno predvidjeti. Nemamo toliko lošu makroekonomsku situaciju – imamo razvojno negativan političko-ekonomski okvir i iznimno nepovoljnu demografsku sliku - ali smo zapravo i dalje jako ovisni o tokovima kapitala izvana. Kako kriza po intenzitetu bude rasla u SAD-u i Europi, tako će rasti i kod nas s nekim vremenskim odmakom od nekoliko kvartala.

IT sektor nastavlja rasti, i tijekom pandemije i sada, no koliko to može pomoći našem gospodarstvu i trebamo li se oslanjati na pojedine sektore?

Priča o IT-u jedna je od pozitivnih u Hrvatskoj, i to svakako treba još više poticati. Bilo bi dobro da IT dođe do razine važnosti turizma. Uz ove stope rasta nije nemoguće očekivati to za 10-15 godina. Nismo velika ekonomija i da imamo paralelno dva jaka sektora neovisna jedan o drugome, turizam i IT, mogli bismo od oba jako dobro živjeti, pogotovo zato što i ostale industrije onda rastu kao posljedica toga te počinjemo privlačiti investicije i u druge sektore. Turizam nam je temeljen na renti, to je jasno, ali IT ipak zahtijeva određenu razinu kompetencije. Zato je signal koji se šalje investitorima drukčiji nego kad smo samo rentijerska zemlja koja živi od prodaje nekretnina i mora.

Kako gledate na mjere Vlade po pitanju cijena goriva - jesu li štetne i je li postojao drugi način? Što je s druge strane s poskupljenjem plina i struje za građane u listopadu, a kako će se to odraziti na poduzetnike i tvrtke, jer već sada bilježe povećanje cijena električne energije od 300 posto?

Postojao je drugi način, da država smanji trošarine i time snizi pritisak na rast cijena goriva, odnosno podnese na sebe trošak umjesto da ga prebaci na građane. Vlada se hvali posljednjim intervencijama u cijene goriva, ali prešućuje to da istovremeno cijene goriva na svjetskim tržištima kontinuirano padaju od početka lipnja, što umanjuje njihovu zaslugu u čitavom procesu.

Što se tiče poskupljenja struje i plina, jasno je to da će se mnoge firme naći na rubu opstanka i to je svakako glavni izazov ove zime. Svima su puna usta proizvodnje i svi političari vole obilaziti i slikati se u proizvodnim pogonima, no onda im treba biti jasno i to da upravo proizvodne firme troše najviše struje, odnosno plina. Ako nam je toliko važno imati proizvodnju i poticati izvoz, onda je to najbolje raditi s aspekta rezanja troškova – bilo poreznih, bilo regulatornih ili ovakvih uzrokovanih vanjskim šokovima.

Kroz udrugu Glas poduzetnika (UGP) tražit ćemo da HEP, Ina i ostale javne firme u ovoj domeni velik dio tog troška svakako prenesu na sebe i da time ispune svoju ulogu strateški važnih javnih firmi koje upravo u trenutcima eksternih šokova moraju reagirati, a ne prebaciti taj trošak na krajnjeg kupca. Upravo je zbog ovakvih situacija smisleno imati prirodni monopol pod javnom kontrolom. Da se reagira kada situacija na tržištu eskalira i prijeti time da će gurnuti ekonomiju u depresiju.

Kreditna zaduženost građana je velika, za jesen je najavljen ogroman rast cijena režija, plina, struje, pa i vode. Velik broj građana zadužuje se gotovinski, nenamjenski, a minusi na tekućim računima su ogromni, iako je javnost napokon osviještena o problematici prešutnih prekoračenja. Kakva će situacija biti za tu skupinu ove jeseni, o kolikoj je ugrozi riječ, može li država pomoći? Kako će se to odraziti na umirovljenike, čija će mirovina rasti, i koliko će taj rast uopće pratiti troškove i inflaciju?

Vraćamo se opet na rast kamatnih stopa. Kada središnje banke zbog inflacije moraju dizati kamatne stope, takva povećanja prva se osjete na kamatama po kreditnim karticama, na stambenim kreditima te odmah zatim na svim ostalim kreditnim proizvodima. Potrošnja najviše pada kod nižih dohodovnih skupina, a kako je njih puno, to se vrlo brzo osjeti u ostatku ekonomije. Ako tome pridodamo rast cijena energenata i hrane, siromašniji građani naći će se na izuzetno jakom udaru te ga neće više moći zatvarati ni kratkoročnim kreditima. Postoji mogućnost ponavljanja rasta broja blokiranih, i to je još jedan potencijalno velik politički problem.

Afera u Ini oštetila je tvrtku za milijardu kuna, svakodnevno cure novi detalji. Kako je moguće da je došlo do takvih propusta?

Nisam siguran što je gore u toj priči oko Ine, činjenica da je prekršen čitav niz kontrolnih mehanizama koje svaka firma mora imati – poput kontrolinga, pravne službe koja pregledava ugovore, interne revizije itd. – ili da ti mehanizmi uopće nisu postojali pa je jedna osoba mogla samostalno donositi odluke za ugovore do 20 milijuna eura. Iz Ine su čak to i potvrdili, što samo znači da je složen takav sustav kako bi se preko jedne osobe izvlačio novac.

Ali uprava koja dopusti tako nešto mimo svog znanja naprosto ne zaslužuje voditi takvu firmu. Svaki član uprave, prema Ininom statutu, a uostalom i prema Zakonu o trgovačkim društvima, solidarno je odgovoran za svu štetu koja se nanese firmi. To je standard za svaku firmu, to da je odgovorna uprava. Baš zato moraju postojati kontrolni mehanizmi tako da predsjednik uprave spriječi vlastitu odgovornost.

Upravo zbog toga i zbog činjenice da je novac među partnerima u pljački neravnomjerno raspoređen sumnjam da su uhićeni sami proveli čitavu operaciju i da je velik dio novca trebao biti dalje raspoređen. Kome? To možda nikad nećemo saznati, kao što nikad nećemo saznati za hrpu manjih malverzacija koje su provedene, a koje nisu upalile alarme u bankama, odnosno Poreznoj. Ali svakako je pohvalno to da su Porezna, odnosno Ured za sprečavanje pranja novca, ovako dobro reagirali. Nadam se da je to početak nove prakse kontrole nesrazmjera između prihoda i imovine jer nam takvo nešto i treba.