Zemlje poput Njemačke i Danske, koje maksimalno potiču proizvodnju iz obnovljivih izvora, ujedno plaćaju najveće račune za struju. The Economist navodi da je struja iz vjetroelektrana dvostruko skuplja u odnosu na tradicionalne izvore, dok je energija Sunca još skuplja. Kao što je tportal ranije pisao, njemački građani plaćaju više za poticaje u proizvodnji iz obnovljivih izvora nego što plaćaju samu struju. Zašto je to tako?

Pitanje poticaja proizvodnje iz obnovljivih izvora u Hrvatskoj se otvorilo nedavno, kada je Vlada povećala naknadu za tu vrstu proizvodnje s 3,5 na 10,5 lipa po kilovatu struje, što će na džepu osjetiti svi građani.

Entuzijasti su počeli proizvoditi struju iz vjetroelektrana još u 19. stoljeću, no izgradnja većih farmi vjetra počela je tek u kasnim sedamdesetim godinama 20. stoljeća. Na prve ozbiljne solarne kolektore čekalo se još dulje.

Unatoč mamcu državnih poticaja, u svijetu još uvijek nema previše kompanija koja se bave proizvodnjom opreme za prikupljanje energije iz obnovljivih izvora. Primjerice, sve vjetroelektrane u Velikoj Britaniji izradila je ista tvrtka, što dovoljno govori o ograničenoj ponudi takvih proizvoda i frustrira države koje žele više energije iz obnovljivih izvora.

U usporedbi s tradicionalnim elektranama, generatori OIE-e su jeftini za održavanje, ali skupi za izgradnju, što ih čini posebno osjetljivima na promjene u cijeni kapitala i kredita pomoću kojih se grade.

No to nisu glavni razlozi za to što su OIE toliko skupi. Ključna je činjenica da redovito poskupljuju distribuciju na široj mreži. Najbolja mjesta za vjetroelektrane ili solarne elektrane gotovo su uvijek daleko od gradova i naseljenih mjesta pa ih je izazovno priključiti na postojeću mrežu.

Dodatno, energija sunca i vjetra ne proizvodi se stalno. Solarne elektrane proizvode samo tijekom dana, a uz to su baterije u kojima se pohranjuje ta energija prilično skupe. Vjetroelektrane se vrte oko trećine dana, zbog čega sve zemlje moraju imati tradicionalne elektrane kako bi zadovoljile potražnju.

Visoka cijena OIE-a koči borbu protiv globalnog zagrijavanja, čak i kad je vlade obilno subvencioniraju. Postoji opasnost da će rast cijena energije otjerati potencijalne ulagače u manje 'zelene' zemlje, što će rezultirati višom potrošnjom iz tradicionalnih izvora kroz uvoz.

Druga je velika briga energetskih stručnjaka to da će države unedogled produljivati životni vijek elektrana na ugljen kao pričuvu za dane u kojima nema dovoljno energije iz obnovljivih izvora.

Treća i najveća zabrinutost koju izazivaju skupi obnovljivi izvori povećan je interes za kontroverzne alternative. Nuklearna energija oduvijek popunjava tu rupu, s obzirom na to da je i dalje jeftinija od većine obnovljivih izvora, pogotovo kada se u jednadžbu doda golema količina struje koju nuklearke mogu proizvesti.

Plinske elektrane zagađuju dvostruko manje nego termoelektrane na ugljen i one su zapravo jedini način da zemlje u kratkom roku prepolove emisije stakleničkih plinova, a u dugom roku operatori OIE-a će morati pronaći način za smanjenje troškova.