Otišli su na Karibe na Torcidin rođendan krajem listopada prošle godine, mjesecima prije korone i sveg tog kaosa koji ih je s vremenom ipak dostigao i na drugom kraju zemaljske kugle. Neko vrijeme bili su zarobljeni, kao uostalom i tisuće hrvatskih pomoraca, ali su se, eto, nekako uspjeli vratiti.

Bilo je to prvo prekooceansko putovanje kruzera - jedrenjaka Aiaxaia, trogodišnjeg ljepotana koji je unatoč neobičnom imenu zapravo rođeni Splićanin - nastao je u škveru, naravno - a njime je prvi put u ulozi kapetana upravljao mladi Jure Strižić. Ni manje ni više, nego odmah preko Atlantika.

'U pomorstvu je ovo ruta koju tisuće brodova odrađuju već stotinama godina, to je zapravo normalan i običan posao. U našem slučaju možda izgleda samo malo romantično: mali brod iz maloga mista odradija je veliku đitu', trezveno će kapetan Strižić.

Ne pada mu na pamet raditi veliku priču ili spektakl, pa nećemo ni mi: samo ćemo u kratkim crticama opisati kako je to putovanje zapravo izgledalo i kako su uspjeli uteći s Kariba, čiji sam naziv najčešće asocira na raj na Zemlji.

A nije tako, pogotovo ukoliko si zatočen na brodu na vezu, dok je vani na snazi strog policijski sat.

'Isplovili smo prije pola godine i već na prvom koraku Mediteran nas je, bogme, pošteno poškakljao, a u Gibraltaru smo ukrcali Lea Lemešića. Ko ga ne zna, opisat ću ga kao veliku, pravu ćunku', iskreno nam Strižić opisuje legendarnog splitskog jedriličara koji je prije nekoliko godina svojim brodom Dora s posadom odradio put oko svijeta u pet godina i sedam mjeseci, prešavši 66 tisuća milja, preplovivši pet oceana i mnoštvo manjih mora te obišavši više od 50 zemalja.

Lemešić je s njima napravio prvi đir Karibima i upoznao ih s otocima, a onda je ekipa bila potpuno spremna primiti goste spremne platiti tih stotinjak tisuća eura za tjedan luksuza i obilazak četrnaest karipskih država, od Djevičanskih otoka do Grenade.

Ima još ovakvih brodova na sličnim rutama: ljeto odrade po Jadranu ili na Mediteranu, a zimi krstare Karibima. Bitno je krenuti natrag negdje u proljeće jer prvog dana lipnja ondje započinje sezona uragana. Ne možeš nikamo.

'To je taj vremenski prozor za prelazak Atlantika, od sredine travnja do kraja svibnja, u kojemu imaš relativno sigurnu plovidbu. Tako smo i bili planirali, sve dok nas nisu počele sustizati vijesti o koroni: najprije malo-pomalo i izdaleka, pa se gotovo ni ne osvrćeš, pa onda sve jače i iz sve bližih izvora, ali nikada nismo mogli zamisliti da će jedan virus u ovoj mjeri uspjeti paralizirati cijeli svijet. U pola jedne ture dobili smo neslužbenu informaciju da se naša luka u Sint Maartenu uskoro potpuno zatvara, kao i cijela ta državica, pa smo požurili natrag. Bili smo među zadnjih pet brodova koji su uspjeli ući i vezati se', prepričava nam kapetan Strižić.

Ondje, u državici od samo četrdesetak tisuća ljudi i pod nizozemskom kontrolom - dok drugi dio otoka pripada Francuskoj - već idućeg dana nastupila je potpuna karantena, što znači da je bilo zatvoreno apsolutno sve. Od trgovine do ljekarne i od javnih prostora do luka. Biti zarobljen na brodu na Karibima teoretski zvuči privlačno, ali u stvarnosti to definitivno nije tako.

'Potpuno su se odsjekli od svijeta, ali nije im pomoglo to što su neki njihovi državljani donijeli virus iz inozemstva, pa je onda proglašen i policijski sat. Sve je bilo potpuno blokirano pa smo jedva, uz veliku pomoć naše ambasade u Haagu, nekako uspjeli dobiti rezervne dijelove za motor i tankove za naftu. Četiri člana posade uspjeli smo ukrcati na avion za Hrvatsku, a mi smo krenuli natrag tek 22. travnja', opisuje tportalov sugovornik.

Nakon dvanaest dana i uz promjenu kursa stigli su do Kanara, no i ondje su ih držali na čekanju te na jedvite jade pustili samo na nekoliko sati, kako bi se opskrbili i krenuli dalje.

Slična situacija bila je na Gibraltaru - opet strog režim bez izlaska na obalu - da bi eto, poslije novih tjedan dana, doplovili do Dubrovnika.

Njih sedam: kapetan Strižić i njegov zamjenik, s kojim se rotirao Toni Vuković, mornari Kapić i Smajlagić, glavni stjuard Tomaš, električar Jerončić i kuhar Barač. Kad je u jednom trenutku dubinomjer pokazao simboličnih Torcidinih 1950 metara, posada se bacila u more i poslala sliku doma, u Dalmaciju.

'Kako je izgledao put natrag? Pa, recimo, možda dovoljno govori podatak da smo u nešto više od tri tjedna ugasili motor samo jednom na osam sati', smije se kapetan.

Zanimljivo krštenje, nema što.