Ubrzo nakon što je postalo jasno da će za borbu protiv pandemije koronavirusa SARS-CoV-2 biti potrebno drastično srezati kretanje i socijalne kontakte stanovništva, što kao posljedicu ima i znatno usporavanje ekonomije, velik broj država objavio je izdašne pakete pomoći građanima i tvrtkama. Iznosi odvojeni za tu svrhu u najvećim se ekonomijama penju i preko nekoliko stotina milijardi, sve do nekoliko bilijuna dolara.

Europska unija je, primjerice, početkom travnja dogovorila paket pomoći vrijedan 540 milijardi eura, a toj se brojci trebaju pridodati mjere za povećanje likvidnosti koje provodi Europska središnja banka. Države koje su se našle u ekonomskoj gabuli dio će novca predviđenog za pomoć gospodarstvu osiguravati iz državnih proračuna. Hrvatski ministar financija Zdravko Marić prije mjesec dana izjavio je da tromjesečni rashodi iz proračuna, u koje su bile uključene i mjere za pomoć gospodarstvu, iznose oko 45 milijardi kuna te da će posljedica toga 'biti rast javnog duga'.

U takvoj situaciji, koja je podsjetila na slične poteze vlada tijekom posljednje velike krize 2008. i 2009. godine, ekonomisti su opet postavili pitanje granice do koje se države mogu zaduživati, a da im to ne ugrozi ekonomski razvoj. Situacija je naizgled jednostavna: ako država ima visoke dugove, u jednom trenutku otplata tih dugova počinje biti toliko opterećenje da ona usporava gospodarstvo (država mora nametati poreze kako bi vratila dugove, a visoki porezi opterećuju poduzetništvo).

No nema konačnog dogovora među ekonomistima. Britanski tjednik The Economist podsjeća da su prije desetak godina Carmen Reinhart i Kenneth Rogoff, dvoje ekonomista sa Sveučilišta Harvard, došli do izračuna da ekonomski rast pada na polovicu kad udio javnog duga prijeđe razinu od 90 posto bruto domaćeg proizvoda (BDP). Nakon što je nekoliko država taj izračun uzelo kao opravdanje za uvođenje mjera proračunske štednje ispostavilo se da je proračun imao neke pogreške. No bivši glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda Rogoff i njegova kolegica Reinhart ostaju pri tvrdnji da visoki državni dugovi smanjuju ekonomski rast.

S druge strane se pak nalaze anegdotalni primjeri pojedinih država koji ukazuju na drukčije zaključke. Procjenjuje se da će javni dug Velike Britanije s lanjskih 84 ove godine narasti na 100 posto BDP-a, što se smatra visokim udjelom. No nakon Napoleonskih ratova 1815. godine britanski javni dug iznosio je blizu 200 posto BDP-a, da bi do početka Prvog svjetskog rata pao na 25 posto. Na kraju Drugog svjetskog rata dosegnuo je čak 259 posto, onda kada je američki iznosio 112 posto.

Kratke recesije nakon ratova zamijenjene su u obje spomenute zemlje dugim razdobljima snažnog gospodarskog rasta te su one s vremenom smanjile relativne razine svojih dugovanja. Početkom osamdesetih američki javni dug bio je tek nešto viši od 30 posto, a britanski je do 1990. pao na oko 25 posto. Ti se podaci slažu i s analizama MMF-a koje sugeriraju da na gospodarski rast dugoročno utjecaj ima smjer kretanja udjela duga, a ne njegova visina.

Neke druge analize pokazale su da države s udjelom javnog duga iznad 90 posto BDP-a, brojke do koje su došli Rogoff i Reinhart, stvarno bilježe sporiji gospodarski rast ako se podaci gledaju iz godine u godinu. No ako se pogledaju prosječni podaci u 15-godišnjim razdobljima, onda nestaje dokaza o sporijem rastu. MMF tako drži da države u kojima se povećava udio javnog duga u BDP-u rastu sporije od onih u kojima se smanjuje, mada u nekima od njih početne vrijednosti javnog duga mogu biti vrlo visoke.

Hrvatska se dugo borila s rastućim udjelom javnog duga u BDP-u. Od 2007. do 2014. taj je udio porastao s 37 na 85 posto da bi postepenim padom do kraja 2019. on završio na 73 posto. Uvedene mjere za pomoć gospodarstvu sigurno će donijeti skok u zaduživanju, no raspoložive analize upućuju na to da bi u konačnici za brzinu našeg ekonomskog rasta ključno trebalo biti hoće li se nakon krize taj udio nastaviti povećavati ili smanjivati.