Nalaz Državne revizije o privatizaciji Tvornice vatrogasnih aparata Pastor (Pastor-TVA) iz 2003. godine nije tajan dokument, no ne samo što za otkrivene nepravilnosti nitko nije odgovarao, kao, uostalom, ni u nizu sličnih slučajeva, nego on nije zanimljivo štivo ni za premijerku, koja se rezimirajući prošlu godinu pohvalila da je u Ustav unesena odredba o nezastarijevanju pretvorbenog kriminala.

Tvornica vatrogasnih aparata Pastor danas je dio Pastor grupe u kojoj udio od 60 posto dionica drži Domagoj Ivan Milošević, sin nekadašnjeg predsjednika Nadzornog i Upravnog odbora tvornice Radenka Miloševića, dok ostatak dionica drže njegovi partneri Daniel Štern, sin bivšeg direktora Ine i HDZ-ovog ministra gospodarstva Davora Šterna, i Janislav Šaban.

Državna revizija pronašla je u ovom slučaju niz ozbiljnih propusta, počevši od klasičnog pogodovanja zahvaljujući kojem su devedesetih stasali tajkuni: HFP nije prihvatio najpovoljniju ponudu za kupnju dionica, ima tu i nedozvoljenog kreditiranja grupe dioničara u režiji poduzeća, kao i neizvršavanja obaveze plaćanja dividende u proračun državi kao suvlasniku. A sada je Miloševićev urgentni zadatak u Vladi upravo punjenje proračuna te Kosor od njega nekim čudom očekuje spasonosno rješenje, bez obzira što je to svojedobno kao poduzetnik na sve načine izbjegavao.

Vrijednost poduzeća Pastor TVA u pretvorbi procijenjena je nerealno nisko na 3,4 milijuna tadašnjih DEM-a, iako revizori upozoravaju da su samo nekretnine i zemljište tvrtke u zagrebačkoj Selskoj cesti vrijedile 1,2 milijuna DEM-a više. Suprotno zakonskim propisima, zanemarene su procjene općinskih vlasti i tadašnje tržišne cijene. Zanimljivo je da je nakon privatizacije ipak prepoznata vrijednost tog podcijenjenog zemljišta u Selskoj – tvrtka Sigma centar u vlasništvu Miloševića i njegovih partnera izgradila je tamo stambeno naselje, a tvornica vatrogasnih aparata prebačena je u mjesto Rakitje pored Samobora.

Vratimo se u turobne privatizacijske devedesete: nakon što je 47 posto dionica prodano radnicima, Fond za privatizaciju raspisao je natječaj za 45 posto dionica Pastora i 1994. godine prihvatio ponudu koja cjenovno nije bila najpovoljnija – paket je prodan grupi od desetak zaposlenika na čelu s tadašnjim direktorom Ladislavom Biškupcem za 1,8 milijuna DEM-a, iako su postojale čak dvije bolje ponude. Fond nije obrazložio zašto je prihvatio lošiju ponudu, iako je po zakonu to bio dužan, a revizori podsjećaju na (ne)odgovorne osobe: predsjednik HFP-a bio je danas gotovo zaboravljeni privatizacijski maestro Ivan Penić, dok je predsjednik Upravnog odbora Fonda bio Borislav Škegro, u isto vrijeme potpredsjednik Vlade za ekonomska pitanja i kasniji ministar financija. U protežiranoj grupi od desetak ponuditelja tada još nije bio Domagoj Milošević, koji je imao tek 24 godine (direktor tvornice postao je 2000, u 30. godini), ali je tu bio njegov otac Radenko, koji je sinu kasnije prenio svoje dionice.

Revizori upozoravaju i na treći privatizacijski grijeh: Pastor je jamčio za kredite koje je ta grupa uzela za kupnju dionica, što je protivno zakonu. I ne samo to: Pastor je na kraju većim dijelom platio dionice grupi novih vlasnika, zbog čega se i zadužio, a tek manji dio dionica plaćen je vlastitim sredstvima novih vlasnika. Kronološki je to izgledalo ovako: grupi oko Biškupeca 1,8 milijuna DEM-a za kupnju dionica od HFP-a posudio je Petar Pripuz, koji se obogatio poslujući s otpadom. No vraćanje pozajmica C.I.O.M.-u preuzeo je na sebe Pastor, plativši ih dijelom iz tekućeg poslovanja, a dijelom zaduživanjem kod kreditora (Ilirija banka i Croatia osiguranje). Zauzvrat je oko 10.000 dionica preneseno na trezor tvrtke.

No iz trezora kompanije u ruke grupe dioničara ponovno će ih vratiti novi direktor, Domagoj Milošević, po čijem se nalogu od 2001. te dionice ponovno pripisuju grupi dioničara, koja se u međuvremenu transformirala. Od nekadašnjih 14 dioničara, većinu su dionica dotad pokupovali Daniel i Dina Štern te Radenko i Domagoj Milošević, četverac koji je 2001. zaključio i ugovor o zajedničkom djelovanju radi preuzimanja kontrolnog paketa. Godine 2002, nakon javne ponude i obiteljskog prebacivanja dionica, Domagoj Milošević i Daniel Štern zajedno su držali 57,7 posto dionica Pastora, a svoje dugove prema Pastoru, koji se vuku od privatizacije i u tom trenutku iznose 5,2 milijuna kuna, otpisuju i rješavaju kompenzacijom.

Tom je dvojcu pomogao i NO, čijom je naklonošću dug za dionice prepolovljen, tj. odobren im je popust od 50 posto, pa je tako direktoru Domagoju Miloševićuoprošten dug od 1,3 milijuna kuna prema tvrtki koju vodi, a Danijelu Šternu dug od milijun kuna.  

Revizijsko izvješće konstatira nadalje da Pastor nije uplaćivao ni u proračun ni Fondudividende koje su pripadale državi u godinama dobiti, jer je Fond tada imao udio (oko pola milijuna kuna), što je prema zakonu bio dužan. Obrazloženje iz Pastora bilo je da Fond nije na vrijeme tražio novac (!) pa je nastupila zastara. Među direktorima Pastora odgovornim za to kršenje zakona revizori imenuju i Miloševića. A pobrojali su i agilne predsjednike Fonda koji se nisu sjetili naplatiti dividendu: Ivana Penića, MilanaKovača, Tomislava Družaka i Stipu Hrkača.

Zanimljivo je očitovanje Pastora na zaključke revizije: uprava je 2003. za privatizacijske grijehe optužila svoje prethodnike, uz opasku da sadašnji članovi uprave nisu bili sudionici 'većine opisanih događaja i nemaju neposredna saznanja o njima'. Vraćanje trezorskih dionica većinskim vlasnicima iz Pastora pravdaju nestankom knjige dionica i njezinom rekonstrukcijom.

O privatizaciji Pastora nije puno pisano, no zanimljiv je Vjesnikov članak iz 2000, koji prenosi nezadovoljstvo radnika kojima kasni plaća, dok ih Nadzorni odbor na čelu s Radenkom Miloševićem nagovara da prodaju dionice i 50 posto ispod cijene. Nakon skupštine dioničara, na kojoj su Radenko i Domagoj spriječili ulazak novinara, radnici su konstatirali da neće biti koristi ni od novog Nadzornog odbora, 's obzirom na to da su neki njegovi članovi i nečiji sinovi već zauzeli ključna mjesta u poduzeću'.