'Ne kod kuće, a ipak doma', stara je bečka izreka o kavani koja u jednoj rečenici sažima pravo značenje te institucije. Ili, u parafrazi, ciničnim riječima pisca Petera Altenberga s prošlog prijelaza stoljeća – 'Ne kod kuće, a svakako ne na svježem zraku'. I Bertolt Brecht je duhovito tvrdio da je 'Beč grad izgrađen oko kavana, gdje stanovništvo sjedi i pije kavu'.
Tipične bečke kavane impresioniraju svojom jedinstvenom atmosferom sa separeima, Thonetovim stolcima, mramornim stolovima, bogatom ponudom novina i svih mogućih vrsta kave, od Melangea do Einspännera. Tradicionalna kultura bečkih kavana, baš poput bečke kulture Heurigena (ladanjske taverne), zaštićena je kao nematerijalne kulturna baština, jer 'Kavane su mjesto gdje se troši vrijeme i prostor, a na računu je samo kava'.
vezane vijesti
Ako se netko tko zna što je Melange zapitao zašto se spomenuti specijalitet bečke kave zove Einspänner, treba reći da njegovo ime seže u povijest nastanka konjske zaprege ('konj samac'). Naime, kada je kočijaš držao kavu u ruci, ona je trebala što duže ostati topla. U tu svrhu, kava pod imenom mocha (dvostruki espresso) bila je 'opremljena' ogromnim omotačem od šlaga, u službi izolatora. Danas se Einspänner u bečkim kavanama poslužuje u prozirnoj čaši s ručkom.
Svatko tko je u Beču ikada popio kavu, zna da se uz nju tamo uvijek poslužuje i čaša vode. Čaša vode uz kavu izvorno je imala svrhu pohranjivanja iskorištene kavene žličice, ali su kavanari poslije njome željeli prikazati kvalitetu vode za pripremu kave. To je postalo posebno važno 1873. godine, kada je u Beču održana Svjetska izložba. Naime, iste je godine pušten u pogon I. bečki planinsko-izvorski vodovod. Čašom vode uz kavu vlasnici kavana željeli su pokazati da svoju hranu i piće pripremaju od čiste, kristalno bistre bečke planinske izvorske vode. Do danas se čaša vode u bečkim kavanama drži lijepom manirom, a prihvatile su je i mnoge druge zemlje, pa i kod nas, sada kao osvježenje pilca prije novog slasnog gutljaja kave.
No, svjetska izložba u svijet nije lansirala samo čašu vode uz kavu, nego je bečka kavana od te 1873. postala i međunarodno poznata, zahvaljujući brojnim posjetiteljima iz cijeloga svijeta. Svoj procvat bečke kavane doživjele su koncem 19. stoljeća, kada se u kavanu, osim pijenja kave, išlo i čitati, igrati različite igre, raspravljati, filozofirati i pisati.
Kad smo već kod 1873., te je godine otvoren čuveni Café Landtmann na bečkoj Ringstrasse, kavana koja ove godine slavi svoj 150. rođendan. Odluka o otvaranju kavane na tom mjestu bila je prilično hrabra, jer su u to vrijeme u okolici postojala samo gradilišta (Gradska vijećnica, Sveučilište i Parlament tek su počeli nastajati). Café Landtmann od samog je početka bio vrlo uspješan. Svoj vrhunac doživio je oko 1900, tijekom zlatne ere kavana. Uz Café Schwarzenberg, Café Landtmann je danas jedan od rijetkih preostalih primjera legendarnog niza od, izvorno, 27 kavana na Ringstrasse.
Za razliku od elitnih kavana s prestižnim adresama, postoje i one na najneobičnijim mjestima za takvu vrst djelatnosti, poput kavane na groblju, što opet pokazuje poseban odnos Bečana prema smrti. Kurkonditorei Oberlaa, s dobro poznatom slastičarnicom, danas je mjesto koje se preporučuje za zaustavljanje nakon šetnje grobljem.
Ima i drugih posebnosti. Recimo, disko kugla i tradicionalni ugođaj kavane nisu kontradikcija u Beču. Dokazuje to Café Schopenhauer u 18. Bezirku. Ova stara kavana u predgrađu pažljivo je i ukusno renovirana. Moderni 'štih' nije dobila samo zahvaljujući disko kugli već i lijepom šanku, a tamo se još uvijek održavaju nadaleko poznati turniri u bridžu i šahu.
Često nastaje zabuna kad u jednom gradu postoje dvije kavane s istim imenom. U Beču tako postoje dva Caféa Ritter. Jedan se nalazi u trgovačkoj ulici Mariahilfer Strasse, točno na pola puta, kao odmorište za vrijeme shoppinga. Druga, u četvrti Ottakring, sjaji poput veličanstvenog dragulja usred obične radničke četvrti. Obje te tradicionalne bečke kavane vrijedi vidjeti.
Umjetnički uređeni izlozi i vitrine nekadašnjeg dvorskog slastičara Demela mame pecivom i slasticama koje je posebno voljela carica Elizabeta, a koji i danas impresioniraju posjetitelje kavana. Zanimljivo je da u Demelu i danas, nakon 200 godina postojanja, goste služi samo žensko osoblje, tzv. Demelinerinnen, u crno-bijelim uniformama. I ne obraćaju se gostima izravno, već s distancom svojstvenom Demelu, pitanjem: 'Jeste li već odabrali?'.
Jasno je da je za kavane iznimno važno da gosti sjede udobno. Dizajnerska tvrtka Thonet i bečka kavana neraskidivo su povezani. Klasični stolac br. 14 te tvrtke drži se tradicionalnom stolicom za bečke kavane. Naslon fotelje, prvi put proizvedene 1859., sastoji se od samo dva drvena luka i savršen je primjer vrhunskog dizajna tvrtke Thonet, specijalizirane za namještaj od savijenog drva. Stolac se danas vodi pod brojem 214 i jedan je od najproizvođenijih komada namještaja za sjedenje u svijetu. Svi koji žele iskušati njegovu udobnost imaju priliku to učiniti u brojnim bečkim kavanama. Između ostalog i u Café Frauenhuber, koja je jedna od najstarijih bečkih kavana. Čak se i moderne kavane poput Adlerhofa oslanjaju na klasičnu bečku kavansku stolicu.
