Od klasika do romantičnih komedija, krimića i animiranih fantazija, filmovi čija se radnja odvija u glavnom francuskom gradu odreda prikazuju po svemu čaroban, romantičan grad, bogata kulturnog života, fantastičnih atrakcija i mističnih uličica načičkanih restoranima u kojima možete uživati u finoj hrani i dobrome vinu, a po potrebi i upravo u njemu upoznati ljubav svog života.

Svi se slažemo, Pariz je poseban grad. Eiffelov toranj, Louvre, Seine, Versailles, Moulin Rouge, Notre Dame… samo su neke od najpoznatijih svjetskih atrakcija smještenih u Parizu. Često nazivan i 'Gradom ljubavi' i 'Gradom svjetla', Pariz je nedvojbeno jedan od najljepših gradova svijeta, romantični ideal, kulturna prijestolnica poznata po gastronomiji, arhitekturi, tipičnom pariškom stilu života. Međutim upravo taj grad za neke ljude predstavlja takav kulturološki šok da su stručnjaci za to osmislili i naziv: Pariški sindrom.

Ma kako nevjerojatno zvučalo, Pariški sindrom doista postoji. Od njega pate ponajprije Japanci i drugi Azijci, ali ponekad pogađa i turiste iz drugih dijelova svijeta. Svima je zajedničko to da dolaze iz kultura koje se jako razlikuju od svega onoga što obično zamišljamo kad zamišljamo pariški stil života i tzv. parišku kulturu.

'Oboljeli' nakon dolaska s Pariz doživljavaju tako snažan šok da on ponekad može izazvati ozbiljnu traumu i imati prave fizičke simptome. Ako ste se ikada pitali što je to sudar kultura, eto vam odgovora.

Da je riječ o ozbiljnome problemu, pokazuje i činjenica da je japansko veleposlanstvo u Parizu uvelo posebnu službu za turiste pogođene Pariškim sindromom. Iako je broj takvih slučajeva zanemariv uzme li se u obzir da francusku prijestolnicu godišnje posjeti više od milijun japanskih turista, brojke ipak rastu, a prema podacima, najpogođenije su žene iznad 30 godina starosti. Čini se da su one najprijemčivije na izmaštan ideal Pariza kao čarobnog i romantičnog grada u kojemu će svatko naći pravu ljubav, kakav se prikazuje u filmovima. To vjerojatno vrijedi i za mnoge druge žene diljem svijeta, ali ispada da Japanke imaju izraženije simptome – stvarni Pariz u tolikoj se mjeri razlikuje od onoga u njihovoj mašti da ta spoznaja kod mnogih izaziva istinsku traumu koja ponekad zahtijeva i liječničku pomoć. Čini vam se pretjeranim? Možda ste u pravu, ali istina je.

Kad one napokon doputuju u taj Pariz iz svojih snova, prvo što primijete - prije nego uopće uspiju podići pogled prema Eiffelovom tornju - jesu buka, neljubaznost, naguravanje, prljavština, zagađenost… Ne pomaže ni francuski mentalitet: Francuzi su karakterno dijametralno suprotni od Japanaca, čija je kultura ekstremno pristojna i mirna. Parižani su pak posebno ekstrovertirani, bučni, psuju, dovikuju se, otvoreno raspravljaju. Ništa od toga siroti Japanci nemaju prilike vidjeti kod kuće, gdje su ljudi uvijek pristojni, kulturni, spremni pomoći i sve u svemu umjereni, čak i u prenapučenim urbanim središtima poput Tokija.

Kad japanski turist ili turistkinja sa svojom izmaštanom slikom Pariza iskorači iz taksija na Les Champs Elysees, to je za njega ili nju isto kao da su se odjednom našli među svemircima. Realnost stvarnoga Pariza toliko ih iznenadi da njihovo tijelo naprosto to ne može podnijeti. Utješno je to što Pariški sindrom pogađa žrtve prvoga dana od susreta s Parizom i ne traje duže od 48 sati.

Tako, ukoliko putujete u Pariz i doživite nešto slično, ne brinite se – nakon dva dana sigurno će proći, a onda ćete moći istinski uživati u divotama toga prekrasnog grada.