Taj rat iz sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, srećom bez ljudskih žrtava, pokrenut je na prometnici N-154/D-68 koja preko francuskog teritorija povezuje španjolsku enklavu Llíviju sa španjolskim pograničnim gradom Puigcerdom.

Kako je uopće došlo do toga da cesta između dva španjolska grada ide preko teritorija Francuske? Odgovor leži u dalekoj prošlosti. Llívia je gradić s oko 1600 stanovnika koji je u rimsko doba pod imenom Julia Lybica bio pokrajinsko središte. Tijekom stoljeća njegova utvrda osiguravala je kontrolu nad trgovačkim putevima preko Pireneja, pa je Llívia često prelazila iz ruke u ruku regionalnih moćnika.

Pirenejskim sporazumom potpisanim 1659. godine, kojim je okončan jedan od španjolsko-francuskih ratova, španjolski vladar Filip IV. pristao je francuskoj kruni prepustiti pirenejske okruge Rousillon, Conflent, Capcir, Vallespir i sjeverni dio Cerdanye u kojoj se nalazila Llívia. Ona ipak nije postala dio Francuske jer je imala status grada, a dogovor se odnosio samo na seoska područja. Status Llívije kao španjolske enklave osnažen je kasnijim Sporazumom iz Bayonnea iz 1866. godine, kojim je uspostavljen i eksteritorijalni koridor koji je povezivao grad s dva kilometra udaljenom španjolskom granicom i gradom Puigcerdom.

Stoljećima su građani Llívije mirno živjeli okruženi sa svih strana francuskim teritorijem, sve do ranih 1970-ih godina kad je francuska vlada, u sklopu napora za revitalizacijom departmana Pyrénées-Orientales, odlučila izgraditi dvije prometnice koje su presijecale jedinu vezu Llívije s matičnim španjolskim teritorijem. Ali ne samo to, vozila na novoizgrađenim prometnicama imala su prednost pa su francuske vlasti na raskrižja postavile znakove ‘stop’. Dakako, stanovnici Llívije to su doživjeli kao kršenje drevnog sporazuma o slobodi kretanja, a neki od njih i kao osobnu uvredu. I dobar povod za početak rata.

Gotovo svakog tjedna netko bi srušio ili odnio prometne znakove, a francuske vlasti bi ih ponovno postavljale. Uz povremena primirja rat je trajao do početka osamdesetih kad je okončan mirnim putem: španjolska vlada odlučila je na jednom raskršću financirati izgradnju nadvožnjaka, a na drugom je francuska policija dala prometni prioritet cesti N-154/D-68.

Prometnica je čitavo to vrijeme bila otvorena samo za vozila sa španjolskim registarskim pločicama, sve do 26. ožujka 1995. kad su obje zemlje ušle u Schengenski prostor, čime je i bilo kakav prometni spor postao besmislen. Nije poznato koliko je prometnih znakova ‘stop’ stradalo tijekom rata, ali u njemu srećom nije zabilježena nijedna ljudska žrtva. Ipak, rat koji su protiv francuskih vlasti pokrenuli stanovnici Llívije ostaje nam kao trajan podsjetnik koliko je malo potrebno ljudskoj vrsti da pokrene neki sukob, pa makar i najobičnijim prometnim znakovima.