Plač je fiziološki odgovor obično povezan s emocijama. Iako ne nužno – sjetite se samo svih onih suza prolivenih dok sjeckate luk. Ipak, češće je on tjelesna reakcija na neko intenzivno emocionalno iskustvo. Razlozi za plakanje mogu biti doista različiti – sreća, tuga, strah, ganuće, frustracija, samo su neki od njih.

Loše vijesti o nečemu što nam je važno, smrt kućnog ljubimca, saznanje da ćemo postati baka ili djed, neočekivan susret sa starim prijateljem ili samo vrlo romantičan i ganutljiv film, sve su to uobičajeni i česti okidači za plač.

Ima ljudi koji plaču češće od drugih, neki se rasplaču samo iznimno, a neki toliko rijetko da su uvjereni da oni ni ne mogu plakati. Bez obzira na to jesmo li plačljivci ili smo tek prosječno skloni dopustiti da emocije prevladaju, s vremena na vrijeme svi moramo proliti nešto suza kako bismo se oslobodili akumuliranoga stresa. Suze su jedan od ventila kojima se služimo za izražavanje i otpuštanje emocija.

U tom smislu, plakanje nam pomaže regulirati psihofizičku ravnotežu. Plač na neki način ima ulogu sličnu onoj koju ima znoj – ublažava zagrijavanje, ali na emocionalnoj razini. Bilo da se radi o nekoliko suza ili gorkom jecanju, plač može i ublažiti bol i kanalizirati eksploziju euforične energije izazvane snažnim osjećajem sreće i radosti.

No, plač ispunjava i određenu društvenu funkciju, time što nedvosmisleno pokazuje naše emocionalno stanje. Kad vidimo da netko plače, to u nama aktivira zrcalne neurone – prirodno smo privučeni toj osobi, dolazi do zbližavanja, povezivanja. Na taj nam način naš fiziološki sustav pomaže da dobijemo resurse koje inače ne bismo dobili.

Različiti su razlozi zašto ljudi plaču, no koji god oni bili i koje god bile okolnosti, sva ljudska lica kad plaču izgledaju otprilike isto: oči nam se zacrvene, suze nam se slijevaju niz obraze, curi nam nos i usne nam se iskrive nadolje. Svatko će bilo gdje na svijetu nepogrešivo prepoznati osobu koja plače.

Plač je posljedica lančane reakcije koja se događa u našem tijelu a počinje vanjskim ili unutarnjim podražajem koji budi signale koji našem mozgu poručuju da je vrijeme da mahne svojim čarobnim štapićem i natjera suze da poteku.

Dva najvažnija dijela mozga su hipotalamus i amigdala. Mjesto gdje se oni nalaze poprište je emocionalne recepcije, nakon čega se pokreće proces regulacije fizioloških reakcija. Amigdala je ta koja šalje signal hipotalamusu da aktivira živčani sustav.

Nakon što je naš mozak obaviješten o tome što se događa, pokreće se simpatički živčani sustav, kojemu je zadaća zaštititi nas od ugroze intenzivne emocije. Kako nas štiti? Pomoću plača, naravno. Izaziva oticanje otvora između glasnica stvarajući osjećaj stezanja, što rezultira tipičnom knedlom u grlu koju osjećamo kad se spremamo zaplakati. Obično nam i srce počne ubrzano raditi, a glas nam postaje drhtav.

Zatim stižu suze. Stimulacija lakrimalnih žlijezda koje se nalaze ispod ruba očiju uzrokuje nakupljanje tekućine u naslagama koje se nalaze u unutarnjim kutovima oka. Kada se one popune, počinju teći suze, zamagljujući nam vid i preplavljujući nosnu šupljinu.

Isto tako, budući da sadrže enzim lizozim, poznat i kao 'tjelesni antibiotik' koji ubija bakterije, suze imaju i zaštitnu funkciju, jer sprječavaju pojavu bakterija na površini oka. Plakanje ima općenito blagotvornu funkciju jer suze sadrže i adrenokortikotropni hormon koji regulira našu reakciju na stres, pa djeluje kao prirodno sredstvo za ublažavanje boli, dajući nam osjećaj olakšanja.

Još je jedan dokaz važne evolucijske uloge plača i to što on uključuje mehanizme koji zahtijevaju velike količine energije, zbog čega se nakon što se pošteno isplačemo obično osjećamo potpuno iscrpljeno – oslobađanje hormona poput endorfina i oksitocina pomaže poboljšati naše raspoloženje i djeluje smirujuće, pa se osjećamo umorno do te mjere da možemo odmah zaspati. I obnoviti organizam za suočavanje s daljnjim izazovima života.

Dakle, ne zadržavajte suze! Plač je itekako koristan odgovor tijela na različite okolnosti koji je itekako dobar za zdravlje i opće psihofizičko stanje.