Bliži se ponoć i u četvrti Ipanema u Rio de Janeiru ulazimo u klub Vinicius. Nalazimo savršeni stol, odmah ispred gitarista koji izvodi bossa nova i samba standarde. Imali smo sreće jer stolovi se brzo pune, i to uglavnom Brazilcima, od kojih su mnogi lokalci iz same Ipaneme.

Vidi se to jer dobro poznaju osoblje, naručuju pjesme od gitarista i pjevaju zajedno s njim. Premda je vrijeme neposredno prije slavnoga karnevala turista je malo, tek nekolicina zaljubljenika u autentičnu brazilsku glazbu.

Vinicius je nepretenciozan, ali ugodan mali glazbeni klub koji je ime dobio prema Viniciusu de Moraesu, brazilskome pjesniku, tekstopiscu, esejistu i dramatičaru, vjerojatno najpoznatijem po suradnji s Antônijom Carlosom Jobimom i činjenicom da su njegovi tekstovi bili dio rođenja bossa nove.

I dok gitarist započinje prve taktove i stihove skladbe 'Djevojka iz Ipaneme', jedne od najpoznatijih brazilskih pjesama (koja bilježi nevino zaljubljivanje u lokalnu djevojku), pića ubrzano stižu za sve stolove. Vinom, cachaçom i caipirinhama nazdravlja se tom klasiku koji su Antônio Carlos Jobim i Vinicius de Moraes napisali prije 60 godina. Jobim je potpisao glazbu, a De Moraes je složio sjetne stihove.

Pjesmu je te 1962. prvi snimio Pery Ribeiro, popularni pjevač bossa nove, ali u svjetski hit pretvorena je tek 1964., verzijom koju su snimili Astrud Gilberto i Stan Getz – ta je izvedba 1965. osvojila Grammyja u kategoriji Ploča godine.

Danas je ona znatno više od toga - nakon 'Yesterday' Beatlesa, druga je najobrađivanija pop pjesma, s verzijama koje su snimili nebrojeni izvođači, u rasponu od Elle Fitzgerald, preko Franka Sinatre do Amy Winehouse.

Premda su Jobim i Moraes već nekoliko godina prije 'Djevojke iz Ipaneme' stvarali uspješnu glazbu, upravo ih je ta pjesma učinila svjetski poznatim.

Njihova glazba je bila zavodljiva, a tekstovi često izraz mašte. No, ne i uvijek. Tako djevojka iz Ipaneme doista postoji. No, da bismo doznali kako je pjesma nastala, moramo se vratiti šest desetljeća unatrag...

Ljeto je 1962. u Rio de Janeiru. U baru Veloso, udaljenome jedan blok od plaže u Ipanemi, dvojica prijatelja, skladatelj Antônio Carlos Jobim i pjesnik Vinicius de Moraes, piju pivo Brahma i razgovaraju o svojoj najnovijoj suradnji na pjesmama. Dvojcu je to omiljeno mjesto za piće i savršena prilika za promatranje djevojaka koje obilaze elegantne trgovine kvarta ili odlaze na plažu.

Premda su obojica oženjeni, ne libe se malo pogledati, pogotovo kada je u pitanju djevojka iz susjedstva nadimka Helô, 18-godišnja Heloísa Eneida Menezes Pais Pinto Carioca, inače i rodom iz Rija. Visoka je i preplanula, smaragdno zelenih očiju i duge, tamne valovite kose.

Često je viđaju kako prolazi, dok u kupaćem kostimu kreće prema plaži ili se u školskoj uniformi vraća s nastave, redovito praćena zvižducima mladića zadivljenih njezinom ljepotom. Djevojka ima način hoda koji De Moraes naziva - 'čistom poezijom'.

Priča kaže da su Jobim i De Moraes bili toliko nadahnuti njezinom ljepotom, da su joj napisali pjesmu na salvetama bara Veloso. Naravno, to je dobra priča, ali nije sasvim istinita. Naime, nakon uspjeha u skladanju pjesama za film 'Crni Orfej' 1959. baš su započeli rad na glazbenoj komediji 'Dirižabl', a radnja prati marsovca koji u Rio stiže za vrijeme vrhunca karnevala.

A kad se pitalo što bi malog zelenog čovjeka moglo najviše impresionirati na našem planetu, odgovor je naravno bio - prekrasna djevojka u bikiniju.

Krenuli su na posao s pisanjem uvodne pjesme koju su nazvali 'Menina que Passa' (Djevojka koja prolazi) i napisali i uglazbili stihove: 'Visoka i preplanula, mlada i divna djevojka iz Ipaneme ide u šetnju i kad prođe, svatko kaže - ah'.

Krenuvši u dobrome smjeru, tu su odjednom zapeli i trebao im je poticaj za dalje, nešto živo što će uzburkati krv njihovog izvanzemaljskog posjetitelja. Dočaravajući viziju omiljene prolaznice koja leluja kukovima, svu svoju tajnu čežnju i požudu izlili su u preimenovanu skladbu 'Garota de Ipanema' (Djevojka iz Ipaneme).

Iako 'Dirižabl' nikada nije 'poletio', melodija je postala hit ne samo u Brazilu, već i međunarodni simbol bossa nove, glazbenog stila koji je očarao svijet.

Makar je Helô nadahnula pjesmu, jedna druga žena odnijela ju je iz Rija i pronijela svijetom. Naime, Astrud Gilberto, novopečena supruga Joãoa Gilberta, brazilskog pjevača, tekstopisca i gitarista, pionira bossa nove s kraja 50-ih, posjetila je njujorški studio gdje su u ožujku 1963. Gilberto i Antônio Carlos Jobim snimali album s američkim tenor saksofonistom Stanom Getzom.

Pojavila se ideja o snimanju pjesme 'Djevojka iz Ipaneme' na engleskom, a kako je Astrud jedina od prisutnih Brazilaca govorila nešto više od osnovnog engleskog, stala je za mikrofon, premda nikada prije nije profesionalno pjevala. Astrudin naivan, djevojački, ali zanosan vokal, lišen vibrata i pjevačke manire, bio je savršeni omotač za nježan 'bumbar' glas njezina supruga, dok ih je Jobim pratio zvonkim klavirom, a Getz dodavao kremasto glatki saksofon. Četiri minute čiste čarolije zabilježene su na traci, a godinu dana poslije pjesma je na glazbenim ljestvicama preskočila hit Beatlesa 'I Want To Hold Your Hand' te vrhunac dosegla sredinom lipnja na petom mjestu, prodavši se u više od dva milijuna primjeraka. Engleska verzija pjesme – 'The Girl from Ipanema' - rekli smo već, postala je druga najviše obrađivana pjesma u povijesti!

A što je bilo s Heloísom Eneida Menezes Paes Pinto (danas Heloísa Pinheiro), djevojkom koja je nadahnula tako lijep tekst i glazbu? Morales je poslije napisao knjigu pod naslovom 'Revelação: verdadeira Garota de Ipanema' ('Otkriveno: Prava djevojka iz Ipaneme', u kojoj opisuje nesvakidašnji dojam koji je ona, sasvim nehotice, imala na njega i Jobima.

'Ona je zlatna djevojka puna svjetlosti i gracioznosti… dar života', napisao je uz ostalo.

Pjesma 'Garota de Ipanema', a poslije još više njezina engleska verzija 'The Girl from Ipanema', gurnula je Helô Pinheiro u središte pozornosti. Tijekom godina uživala je slavu širom zemlje, svrstavajući se uz Peléa kao jedan od veleposlanika dobre volje u Brazilu. Nikad se nije odlučila za neko određeno zanimanje, već je radila kao model, bavila se glumom, a zatim i vodila vlastitu agenciju za modele. Znimljivo je da je 1987. pozirala gola za Playboy (i opet 2003., sa svojom kćerkom Ticiane, u svojim već kasnim pedesetim).

Ne stajući niti u novom tisućljeću, Helô je 2001. otvorila modni butik s linijom odjeće 'Girl from Ipanema' u trgovačkom centru Rio. Ubrzo nakon toga, nasljednici Antônija Carlosa Jobima (umro je 1994.) i De Moraesa (umro 1980.) podnijeli su tužbu, tvrdeći da je Helô samo slučajno sudjelovala u stvaranju pjesme i da nema pravo rabiti ime pjesme u komercijalne svrhe. Sama Helô rekla je: 'Nikad nisam zaradila ni centa od Djevojke iz Ipaneme, niti tvrdim da sam trebala. Ipak, sada kada rabim legalno registrirani zaštitni znak, žele mi zabraniti da budem djevojka iz Ipaneme. Sigurna sam da Antonio i Vinicius nikada ne bi doveli u pitanje uporabu imena pjesme'.

Nakon mnogo ružnih scena i riječi na i izvan suda, Helô je uspjela zadržati ime za svoj butik. Danas s nostalgijom razmišlja o ranim 60-ima u Ipanemi.

'Sviđa mi se vrijeme kada je sve bilo ljepše zbog ljubavi, kao što to kaže portugalska verzija pjesme. Još uvijek sam dirnuta kad netko odsvira pjesmu u moju čast“, tvrdi Helô.

'Garota de Ipanema' i 'The Girl from Ipanema' svirale su i tijekom ceremonije otvaranja Olimpijskih igara u Riju 2016., što je dovelo do toga da je pjesma na Spotifyju birana nevjerojatnih 40.000 puta dnevno te ponovno ušla na Billboardovu ljestvicu u SAD-u.