Od kad su se pojavile, televizijske sapunice svugdje imaju svoju vjernu sljedbu. Nemaju za cilj dublje se baviti društvenim problemima, ne zahtijevaju preveliki intelektualni angažman i nećete iz njih saznati neke bitne informacije o bilo čemu važnome u svijetu. Njima je, jednostavno, jedini cilj gledateljima na neko vrijeme pružiti jednostavnu zanimaciju.
Stoga će vas možda iznenaditi da prema najnovijim znanstvenim istraživanjima vaša najdraža telenovela, koju ništa ne sluteći pratite već godinama, predstavlja priličnu opasnost za vaš mozak! Kako nešto tako bezopasno kao što je jednodimenzionalna televizijska serija s uglavnom stereotipnim ljubavnim zapletima može biti opasna za tako složen organ kao što je ljudski mozak? Naime, upravo to tvrdi austrijski neurolog Erwin Höllinger sa Sveučilišta u Salzburgu: da ono što se događa u našem mozgu dok gledamo sapunice može biti stvarno opasno.
vezane vijesti
Sapunice su serije dramskog tipa koje karakterizira nepostojanje klasičnog raspleta, odnosno, nominalno im je neograničeno trajanje. U početku imaju okvirni glavni zaplet i likove, ali s vremenom se radnja i likovi granaju u bezbrojne podzaplete kojima se stalno pridodaju novi likovi, čime se nastoji zadržati pozornost gledatelja i povećati gledanost. I to, kako se čini, vrlo uspješno: sapunice se proizvode u ogromnim količinama i svugdje imaju veliku gledanost – riječ je o industriji vrijednoj više milijarda dolara.
Neurolog Erwin Höllinger, međutim, tvrdi da sapunice mogu biti jednako štetne kao i ovisnost o drogama jer mogu uzrokovati 'općenitu apatičnost, razdražljivost, poremećaje osobnosti, pa čak i demenciju'. Po njemu, sapunice predstavljaju prijetnju zbog djelovanja zrcalnih neurona.
Naime, u sapunicama se sve situacije prikazuju krajnje pojednostavljeno i površno, a likovi su portretirani kroz stereotipe s kakvima se lako poistovjetiti. A za to su upravo odgovorni zrcalni neuroni, bitni za razumijevanje ponašanja i namjera i odgovorni za učenje vještina oponašanjem. Zbog njih mozak počinje misliti da pravila i mehanizmi iz fikcije funkcioniraju i u stvarnosti.
Svima je poznato da gledajući film ponekad možemo razviti tako čvrstu vezu s nekim od likova da se osjećamo kao da se ono što se događa njemu događa i nama, ili nekome od naših bližnjih, pa patimo skupa s njime, mrzimo krivca za to i nadamo se da će biti kažnjen. Neki se ljudi mogu toliko identificirati s filmskim ili televizijskim likovima da o njima počnu pričati kao da su stvarni. S obzirom da priča traje beskrajno i razvija se sporo, imamo vremena iskusiti emocije istodobno kad i likovi. Neki su ljudi istinski uzrujani i nesretni kad njihova najdraža sapunica konačno završi. Nedostaju im protagonisti, čak se mogu osjećati prazno.
Za sve to zaslužni su zrcalni neuroni.
Oni nas na taj način mogu udaljiti od stvarnosti i iskriviti našu percepciju realnosti. Istovremeno, naše emocije i osobne vrijednosti inkubiraju se i ponovno potvrđuju kroz niz ekstremnih situacija koje se događaju na zaslonu televizijskog ekrana. Ta vrsta intenzivnog emocionalnog angažmana znači da naš mozak pojačano proizvodi hormone kortizol i adrenalin. Time što se neprekidno poigrava našim emocijama, sapunica izaziva fizičku neuravnoteženost.
Kao još jedan dokaz lošeg utjecaja sapunica na mozak, testiranje koje je proveo španjolski Nacionalni centar za vrednovanje visokog obrazovanja (Ceneval) pokazao je da mladi koji često gledaju melodramatične sapunice u prosjeku dobivaju 12 bodova manje na prijemnim ispitima u odnosu na one koji gledaju druge vrste programa.
