Voditi politiku, odnose s javnošću ili izbornu kampanju nije jednostavno, pa zazirem od teze da bi političari trebali govoriti iz srca. Sjećate li se kada je prije nekoliko godina Zoran Milanović bio odbio čestitati izbornom pobjedniku? Premda iskren, mladi je lider tada ispao samo bahat i neuljudan, a trebao je imati uz sebe profesionalca koji će mu reći da mora stisnuti zube i biti pristojan. Evo, središnjici SDP-a je i ove godine trebalo vremena da prizna da su loše prošli i na lokalnim izborima, ali ipak su se brže pribrali, pa je premijer odmah u ponedjeljak procijedio priznanje svoje odgovornosti. S obzirom na politički talent i komunikativnost Tomislava Karamarka, prilično mi se uvjerljivom čini teza da je razlog novog neuspjeha Kukuriku koalicije i loša kampanja, u slučaju Ostojićeve kandidature u Zagrebu mogli bismo je čak nazvati amaterskom (posebno je bio neobičan nadrealistički plakat koji prikazuje kandidata na Jakuševcu).

Vodeća je stranka desnice pak, vraćajući se, navodno, Franji Tuđmanu, uspjela izgubiti znatan dio identiteta u koaliciji sa strankama kakve je Tuđman majstorski manipulirao i jeo za doručak. Ako je i bio amater, Tuđman je imao ili urođeni talent ili dobre savjetnike za te stvari (legende kruže da se radi o Josipu Manoliću, koji navodno još savjetuje neke političare). Međutim, Ruža Tomašić je, isplivavši kao glavna zvijezda HDZ-ove liste na nedavnim evropskim izborima, usput očitala lekciju i SDP-u, koji je napučio izbornu listu nepoznatim i nezanimljivim osobama, misleći valjda da će im birači pohrliti čim vide stranačke oznake.

I, čovjek bi rekao – dobro, socijaldemokrati baš i ne znaju kako se vodi politika, ali vidjeli su valjda grešku na evropskim izborima, pa će popraviti stvar na lokalnima, pogotovo u Zagrebu koji im je tako važan. Ali, ne. Za razliku od nezavisne liste Milana Bandića, pune poznatih i uglednih profesionalaca (od kojih su, na zapanjenost SDP-a, većina žene), koalicija okupljena oko Rajka Ostojića napravila je neobično bezličnu listu, na kojoj su rijetki poznati mi kandidati uglavnom bili ili bivši bandićevci (Davor Bernardić, Dragan Kovačević) ili neki drugi rabljeni populisti. Kao birač koji traži lijevu alternativu Bandiću, nisam bio impresioniran, baš kao što zagrebačke birače HDZ-a vjerojatno nije oduševila podjednako blijeda lista te stranke. No, nije SDP izgubio one evropske izbore samo zbog nepoznatih kandidata – možda je i veći problem bio u tome što su se posvađali s Ivanom Jakovčićem, umjesto da pregrizu ponos, zadovolje njegovu bijednu evropsku ambiciju i usput poraze HDZ.

Znam, znam, nije bilo puno vremena između evropskih i lokalnih izbora, no nekako mi se čini da ne bi bilo pomirbe među njima ni da su imali čitavu godinu dana. Milanović je tako od Istre, gdje nitko nije niti očekivao uspjehe SDP-a, iz čista mira napravio bojno polje, a onda je na tom polju izgubio. I uzalud se u izbornoj večeri krio od novinara, očito barem netko u SDP-u zna svoj posao, pa je premijer već idući dan izašao pred kamere i priznao istinu. Naravno, u drugom su krugu moguća čuda koja bi ovu kolumnu učinila zastarjelom i prebrisala poraz, no nisam optimist.

Ipak, najluđi primjer amaterske kampanje u ovoj sezoni dao mi je HNS; u poštanskom sam sandučiću pronašao letak u kojem piše da je HNS stranka 'nulte tolerancije na korupciju'. Znamo li kakvu sliku javnost, opravdano ili ne, ima o HNS-u, sasvim je jasno da je autor te poruke amater koji ne zna ni što reklamira niti zna kome se obraća, jer me samo podsjetio na najnegativniji aspekt HNS-ova imidža. To bi otprilike bilo kao da HDZ poruči da ne voli ni lopove ni bivše špijune, kao da se HSS proglasi strankom gradske mladeži, a Kerum klikne da će se do zadnje kapi krvi boriti za znanost i kulturu. Dakako, među grijesima je ove kampanje i hiper-rašireno lupetanje o rješavanju problema nezaposlenosti, ali to je bilo toliko amaterski da nije vrijedno komentara.

Navedeni primjeri mogli bi dodatno potaknuti ionako relevantno pitanje smisla lokalnih izbora na kojima se biračima ne govori puno toga iz djelokruga županije, općine, kotara, četvrti, i kako li se već sve te razine vlasti zovu, a u hrpici raznobojnih listića, garantiram, barem dva nisu bila pretjerano jasna većini građana. Pritom u kampanjama imamo krute i nekomunikativne lidere, fleksibilne samo u stavovima i ideologiji (sjetite se što je Milanović prije govorio o Bandiću ili o pravu na referendum te kako se Karamarko dobro slagao s Mesićem, pa onda i Jadrankom Kosor), a s druge su strane pseudopolitičari poput don Ivana Grubišića koji se kandidira za župana jer taj posao nije jako težak. Neke jedinice lokalne samouprave, doduše, nemaju smisla, ali neke (posebno Zagreb) itekako su važne. No, po kampanji za lokalne izbore čovjek bi s jedne strane rekao da je riječ o nacionalnim izborima, na kojima se odlučuje o nezaposlenosti i ustavnoj definiciji braka, a s druge da je riječ o sasvim nebitnoj vježbi demokracije na kojoj svatko može voditi kampanju.

U susretu s takvim amaterizmom u meni se probudi želja za ciničnim profesionalnim političarima i njihovim majstorima kampanja i odnosa s javnošću iz američkih filmova i serija; čak bi i oni bili bolji od ovog našeg bauljanja.