Julian Assange se u Londonu još uvijek bori protiv izručenja Švedskoj, Roman Polanski više nikada ne smije putovati u SAD, a Dragan Paravinja šest godina radio je i šetao se Hrvatskom, nakon što je u Srbiji već bio osuđen na četiri godine zatvora zbog silovanja. Ozbiljne države se ozbiljno trude dočepati se ozloglašenih silovatelja, bez obzira na vrlo labave međunarodne ugovore i sporazume, čak i kada se grijesi optuženih tek s mnogo dobre volje mogu opisati kao klasično seksualno nasilje. Polanski je još daleke 1977. zloporabio jednu razuzdanu maloljetnicu, Assangea su Šveđani optužili zbog toga što je opetovao seksualni odnos s dragovoljnom partnericom, koja je već bila zaspala, pa možda i nije znala o čemu se u nastavku radi. Pa ipak, Polanski je zločinački općio s maloljetnicom, a Assange ponovio seksualni akt bez dodatnog pristanka, pa ni priče o političkim podvalama i dvostrukom moralu, a ni planetarna popularnost i gomile novca nisu ih mogle spasiti od neizbježnog progona dosljedne i svenazočne pravde.

U ovim vremenima posvemašnje zaštite ljudskih prava, rodne ravnopravnosti i sunovrata patrijarhalnih društava, borba protiv silovanja više se ne opisuje samo kao borba protiv 'običnog' zločina bolesne strasti, već kao potvrda osnovne civilizacijske zrelosti u društvu nedodirljivih osobnih vrijednosti, bez obzira na to što su u gotovo svim zemljama svijeta, vrlo ograničeni, a iznimno rijetki međusobni sporazumi o obostranom izručenju, a vrlo rašireni zaštitnički zakoni o dvojnom državljanstvu, nedodirljivosti vlastita pravosudnog sustava i apsolutnoj zaštiti vlastitih državljana. Čak su i Englezi u znaku općeg zaprepaštenja prije četiri godine otkrili da 27.500 presuda koje su u inozemstvu od 1997. do 2007. zaradili britanski državljani, nije bilo uredno zavedeno u britanske pravosudne spise, pa su i oni, baš kao i Paravinja, mogli dobiti potvrdu o nekažnjavanju. Pa ipak u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama vodi se osobit nadzor seksualnih nasilnika, pa neki još dugo poslije izlaska iz zatvora moraju nositi elektronske narukvice, a sve se osuđenike uvodi u posebne 'seks registre', koji su manje ili više dostupni stanodavcima, poslodavcima, nastavnicima i dječjim ustanovama, kako bi se klonili dokazano nastranih susjeda. Mnogi tvrde da se i u ovom obliku nemilosrdnog nadgledanja radi o nedopustivim povredama ljudskih prava, ali ti zakoni ostaju nedodirljivi, bez obzira na to što je postotak onih koji su ponovno suđeni zbog seksualnih zločina relativno malen (samo pet posto) u usporedbi s pljačkašima, prevarantima i provalnicima od kojih gotovo polovica ponovno završi u zatvoru.

Mnoge države, baš kao i Hrvatska, štite vlastite državljane od inozemnog sudskog progona, bez obzira na to što se neke od njih ne prezaju ni od terorističkih otmica, kada na tuđem ozemlju, treba ugrabiti neke od najgorih neprijatelja (Izrael), a Amerikanci ne žele priznati Međunarodni kazneni sud koji bi i njihove građane mogao prozvati zbog ratnih zločina. Europska unija relativno nedavno uvela je europski uhidbeni nalog, ali on će vrijediti samo za članice koje još mogu izvrdati njegov osnovni duh, a Hrvatska je do sada samo sa Srbijom i BiH potpisala ugovore o međusobnom izručenju za zločine iz područja korupcije i organiziranog kriminala, najvećim dijelom zbog pritiska EU, koja želi prekinuti 'balkanske mafijaške veze', a nacionalna pravosuđa potaknuti na borbu protiv najgoreg od svih zala svih tranzicijskih društava. Ni međunarodna pravda nije uvijek pravedna i dosljedna, ali bi ipak bilo teško pronaći neku drugo državu po čijim bi se selima i gradovima nekažnjeno se šetalo gotovo tri stotine uvezenih ubojica, otmičara, silovatelja, kradljivaca, provalnika i prevaranata, kao što se danas šeće po Hrvatskoj.

Cijela priča postaje još složenija zbog (namjerne?) zbrke oko dvostrukog državljanstava i poroznih granica, koja će postati još zbrkanija i složenija, kada Hrvatska uđe u EU, budući da će bosanski Hrvati kao građani Hrvatske moći uživati sve europske povlastice, a granicu sa BiH, Hrvatska ipak morati učiniti potpuno nepropusnom za izborne i poslovne migracije, šverc i krijumčarenje, zloporabu carinskih povlastica i izlaz za nuždu dokazanih i osuđenih kriminalaca. Nema dvojbe da je policijska suradnja između Zagreba i Beograda sada mnogo čvršća, iskrenija i mnogolikija, ali Beograd do sada Hrvatskoj nije izručio nijednog srpskog građanima, a Zagreb Beogradu samo onoga hrvatsko-srpskog mafijaša, koji je izravno sudjelovao u pripremama ubojstva Zorana Đindića. I ona najpovršnija raščlamba dosadašnje suradnje s BiH dokazuje da se Hrvatska popela na prste samo kada je trebalo zatvoriti Glavaša u Zenici, a Šimića (kirurg osuđen zbog korupcije) u Sarajevu, pa je u sva ova tri slučaja u policijskom i pravosudnom trokutu između ove tri države lako prepoznati da se radilo uglavnom o onome što će osigurati stabilnost trenutačne vlasti, a međunarodnoj zajednici barem na pojedinačnim primjerima pokazati odlučnost u borbi protiv korupcionaša, ratnih zločinaca i organiziranog kriminala.

A Paravinja nije bio ni politički protivnik, ni primjer za ugled u borbi protiv korupcije, a ni politički atentator. Nema dvojbe da policija i pravosuđe imaju pravo kada tvrde da su im hrvatski Ustav i vrlo ograničeni sporazumi o izručenju s BiH i Srbijom, gotovo potpuno zavezali ruke, ali svaka dobra policija mora znati kako treba obuzdati one, koje se trenutačno ne može uhititi, ali mora vrlo pozorno držati na oku. Zbog toga se i ova tragična priča, poput mnogih drugih, na kraju svodi na priču o dubokoj moralnoj krizi najvažnijih hrvatskih institucija, budući da se nedvojbeno radi o pravdi bez pravde, zločinu bez kazne, dvostrukim mjerilima, poroznim granicama i strogo kontroliranoj regionalnoj suradnji. Assange je Australac, ne Šveđanin, a Polanski Francuz, a ne Amerikanac, ali su Šveđani i Amerikanci upotrijebili sva pravna, politička i diplomatska sredstva, kako bi pokušali kazniti one za koje misle da su krivi, a Dragan Paravinja, kao dvostruki državljanin Hrvatske i Srbije, uživao je apsolutnu nedodirljivost, kao da je silovanje u Hrvatskoj zločin, a u Srbiji samo turistička razbibriga, dok su se sve beogradske potjernice uredno spremale u dobro zaključane ladice. Srbija nije ništa tražila od Hrvatske, a Hrvatska nije obavijestila Srbiju da je Paravinja u Hrvatskoj promijenio čak pet poslodavaca, pa su i jedni drugi mogli oprati ruke, sve dok se negdje drugdje nije ponovno prolila nečija druga krv, neko drugo tijelo našlo raskomadano u nekom drugom jezeru, a neka druga djevojka nestala bez traga.

Tako se na najtragičniji način dokazalo da tvrdoglavo pozivanje na pravo ne dokazuje osjećaj za pravdu, a praznoglavo čuvanje nacionalnog suvereniteta ne može biti izlika za oprost nedopustivih zločina. Premijerka se tek sada sjetila da bi željela kazniti onoga kojemu je Hrvatska već praktički oprostila, a policija i pravosuđe čak i osobno vrijeđaju užasnutu rodbinu, koja se usuđuje pričati o pravdi, a nije – doktorirala pravo. Pa ipak, ova je policija učinila sve što se još jednom moglo (prekasno) učiniti, a već je spala s nogu zbog masovnih protokolarnih (posjeta Pape) i političkih obveza (čuvanje Markova trga, zaštita gay parada) u neprekinutom nizu besanih noći, prekovremenih sati i beskonačnih javnih i političkih prozivanja, bez prave obuke, a s bijednim plaćama. Neki od njih su dobili i dodatni zadatak da prekopavaju davne ratne grobove, kako bi se jednom i njihov vrhovni politički šef možda mogao pohvaliti da je baš kao i Nicolas Sarkozy, od ministra policije postao predsjednik Republike. U Hrvatskoj se za smotku marihuane u zatvoru sjedi šest mjeseci, a (uvezeni) silovatelji ponavljaju najgore zločine u još grozomornijem izdanju, pa kada se ne priznaje nikakva tuđa pravda, samo je bilo pitanje vremena kada će i kod kuće stradati nove nevine žrtve.