Prošlotjednom inauguracijom okončana je duga i bespoštedna politička borba za funkciju američkog predsjednika. Nakon juriša na zgradu Kongresa ispred istog zdanja pokušalo se svesrdno i strastveno apelirati na jedinstvo i pomirbu. Međutim Sjedinjene su Države i dalje duboko podijeljeno društvo u kojemu se preklapaju snažno ukorijenjeni geografski, ideološki, rasni i klasni rascjepi te će biti potrebno puno više od inspirativne poezije i govora kako bi se izgradio savršeniji savez, kako se to običava govoriti u američkoj političkoj kulturi.

Ono što nas ovdje ponajprije zanima jest što Hrvatska i Europska unija mogu očekivati od Bidenove administracije, tj. kakvi bi novi vjetrovi mogli zapuhati preko Atlantika, ali kakvi se općeniti naglasci mogu očekivati od američke vanjske politike u nadolazećem razdoblju.

Premda je novi američki predsjednik pazio da njegov kabinet uvelike odražava svu raznolikost suvremenog američkog društva, uži krug njegovih suradnika predstavlja stanovitu politiku kontinuiteta prema eri Clintona i Obame. Prvi čovjek američke diplomacije bit će iskusni Antony Blinken, koji ima i obiteljske i karijerne veze s Europom te bi trebao demonstrirati veće razumijevanje Washingtona za Europu, Europsku uniju i transatlantsko savezništvo od svojih dvojice prethodnika, Tillersona i Pompea.

Povratak na staro

Trumpova vanjska politika, obilježena krilaticom 'Amerika na prvom mjestu', predstavljala je snažan otklon od dotadašnjeg naglaska na multilateralizmu i djelovanju kroz i pomoću međunarodnih organizacija, ugovora i konvencija. Od Bidenova predsjedničkog mandata može se očekivati svojevrsni povratak na staro, a koji se očituje i u tome što su mu neki od prvih poteza bili vraćanje pod okrilje Svjetske zdravstvene organizacije i ponovno preuzimanje obaveza koje proizlaze iz Pariškog klimatskog sporazuma. Budući da suvremena Demokratska stranka u toj zemlji upravo u zelenoj, obnovljivoj energiji i suzbijanju čovjekovog negativnog utjecaja na okoliš i klimu vidi svoje političke prioritete, to bi se trebalo odražavati i na američku vanjsku politiku.

U protekle četiri godine došlo je do velikog otuđenja od brojnih stabilnih partnerstava i savezništava, posebice naspram Europske unije i Sjevernoatlantskog saveza. U tom smislu povratak na staro i jačanje prekooceanskih veza dobrodošli su za Hrvatsku i Europsku uniju.

Međutim treba biti svjestan toga da Europa, pa onda niti naše neposredno susjedstvo, još od vremena Obamine administracije nisu u pretjeranom fokusu američke vanjske politike. Pogled iz Washingtona prvenstveno je usmjeren prema Pacifiku te je teško očekivati da bi nova administracija mijenjala to. Dapače, upravo zbog krajnje zaoštrenih odnosa s Kinom ova usredotočenost mogla bi se i pojačati. Uz to, nepovjerenje Bruxellesa, ali i Berlina i Pariza prema onome što dolazi iz Bijele kuće i State Departmenta neće nestati preko noći, poglavito uzme li se u obzir novonastala situacija oko distribucije cjepiva. Naime zastoj u distribuciji cjepiva protiv koronavirusa, koje su zemlje članice Europske unije već financirale, kako tijekom razvoja, tako i tijekom testiranja i pripreme za procjepljivanje stanovništva, usko je povezan uz jednostrane poteze Amerike (ali i Izraela), koja si je, ustvari preko reda, priskrbila bržu dobavu cjepiva i time narušila solidarnu i multilateralnu komponentu svjetskih javnozdravstvenih napora u suzbijanju i okončanju pandemije.

Nadalje, možemo očekivati vraćanje u okvire zajedničkih američko-ruskih napora u ograničavanju širenja nuklearnog naoružanja, potencijalni otklon od bliskosti sa Saudijskom Arabijom, hladan odnos prema turskom jačanju mišića u susjedstvu te snažno kritiziranje kršenja ljudskih prava kako u Kini, tako i u Rusiji, ali i u Indiji (zakon o državljanstvu koji diskriminira muslimansko stanovništvo). Pa ipak, Bidenova administracija nastavit će se izravno na Trumpovu po pitanju odnosa s Izraelom te neće uvjetovati vojnu pomoć političkim ustupcima, ostavit će veleposlanstvo u Jeruzalemu, no istovremeno će se, kao i do sada, čvrsto zalagati za dvodržavno rješenje sukoba.

Jugoistok Europe

Nakon Bidenova izbora i ustoličenja mnogo se duhova uzburkalo na Balkanu te su uslijedile optužbe kako je on 'dokazani neprijatelj Beograda'. Uz to, počelo se spekulirati kako je Amerika spremna na veliki 'redizajn' ustavne arhitekture Bosne i Hercegovine, takozvani Dayton 2. No ponovno valja naglasiti da Amerika nije odveć niti namjerava biti usmjerena ni na Europu ni posebno na jugoistok Europe. Međutim Amerika će htjeti u sigurnosnu arhitekturu uvezati istočno Sredozemlje (Grčka-Cipar-Turska-Libanon-Izrael) te će u tom smislu pokušati Erdoğanu 'potkresati krila', odbiti rješenje s dvije države na ciparskom otoku, smiriti odnose Atene i Ankare, ali i 'ohladiti' turski utjecaj na Balkanu.

Istodobno će pokušavati ograničiti daljnji prodor ruskog i kineskog utjecaja, poglavito u zemljama koje (još) nisu članice Europske unije. Pored toga, teško je očekivati da će u skoro vrijeme Amerika ponuditi neki doista novi koncept za razrješenje duboke institucionalno-političke krize u Bosni i Hercegovini, niti da će uspjeti (dalje) posredovati između Prištine i Beograda na način koji će doista biti poštovan i prihvaćen na obje strane. Jedino što se s većom sigurnošću može očekivati jest da bi Washington mogao pripomoći europskim naporima u Skopju time što će potaknuti Bugarsku da prestane kočiti makedonske pregovore s Europskom komisijom.

Završno možemo reći kako, barem iz sadašnje perspektive, na samom početku mandata Bidenove administracije ne možemo očekivati neke tektonske promjene u međunarodnim odnosima, osim napora da se stvari vrate u ustaljene okvire multilateralizma i da se 'pokrpaju' pogoršani odnosi sa saveznicima i partnerima. Novi će predsjednik imati pune ruke posla na domaćem bojištu i na Pacifiku, a ako i kada jugoistok Europe dođe na red, ne treba očekivati previše.