Koliko je strah od internetskog špijuniranja opravdan? Je li kompjutorski tehničar Edward Snowden, koji je u svibnju razotkrio tajne američke i britanske programe prisluškivanja PRISM, XKeyscore i Tempora, heroj našeg doba ili samo još jedan moderni Herostrat? Zaslužuje li 'sinergija' internetskih kompanija i tajnih službi teške riječi i pesimistične zaključke o budućnosti svijeta i demokracije?
Prošli je tjedan na jednoj njemačkoj televiziji poznati književnik lijeve političke provenijencije Hans Magnus Enzensberger izjavio da su 'ljudi poput Snowdena vjerojatno pravi heroji 21. stoljeća'. 'U svim ustavima svijeta postoji pravo na privatnost, na nedodirljivost stana i tako dalje. Sve je to sada ukinuto. Internetske kompanije i vlade koje špijuniraju tvrde: 'Ustav je staromodan. On više ne odgovara našim potrebama – izbacimo ga… sve te opterećujuće stvari, sfera privatnosti i to… sve je to glupost.' Za njih je to nepotrebno. Jer totalna kontrola njihov je stvarni i jedini ideal. Postoji manjina', dodao je Enzensberger, 'koja to ne želi prihvatiti. Ali većini ljudi sve je to neproblematično i bezopasno. Oni uopće ne razumiju da iza toga stoji velika politička moć.' Stoga je potjera protiv Snowdena i Assangea dokaz da živimo u 'postdemokratskim uvjetima'.
Enzensbergerovoj dijagnozi pridružio se njemački publicist Frank Schirrmacher. 'Svjedoci smo promjene cijelog planeta. Big Data – golema količina podataka - omogućuje prognoze što ćemo misliti i raditi za deset godina, koga ćemo birati, gdje ćemo stanovati i koje ćemo prijatelje imati. To što sada doživljavamo potvrđuje crne slutnje Michela Foucaulta, prema kojima će se o nama sve znati. Tim našim novim Homo economicusom, koji funkcionira isključivo prema kategorijama učinkovitosti, može se vrlo lako manipulirati. Demokracija je ugrožena u svojim temeljima.'
Jesu li takvi zaključci opravdani?
Europske reakcije na špijuniranje
Francuzi su oduvijek bili skeptični prema internetu upravo zbog slutnje da će taj novi medij jednoga dana biti pod kontrolom Sjedinjenih Američkih Država. Stoga su osamdesetih godina dvadesetog stoljeća oni pokrenuli vlastiti internet, projekt Cyclades. Propast tog projekta jedan je od razloga zbog kojega čak i danas, dvadesetak i više godina nakon rađanja te 'slutnje', njihova sloboda na internetu, kao i njihova informatička tehnologija, bitno zaostaje za ostalima.
Nijemci - točnije njemački intelektualci - pridružili su se francuskim izljevima straha razmjerno kasno. U doba špijuniranja 1.0, kada su na političkim izborima birali ministre vanjskih poslova koji su i sami bili visoki časnici tajnih službi, činjenica da špijuniraju ljude nije posebno brinula. Iz toga nisu izvlačili dalekosežne zaključke o propasti demokracije. (Upravo suprotno!) U to se vrijeme, ranih devedesetih godina, činilo se da je 'sve pod kontrolom' ako su tajne službe odgovorne demokratskoj javnosti.
Najveći strah od špijunaže Nijemci ne doživljavaju zbog znanja da će njihovo ponašanje u supermarketima analizirati i predviđati zloćudni znanstvenici, jer su i u toj vještini tradicionalno vrlo vični (uostalom: jednom kada takvi podaci postanu 'znanstveni', postat će i javni!), već zbog spoznaje da se podaci sakupljaju i zbog ostvarenja prednosti u konkurenciji za velike međunarodne poslove. Ukratko: zbog zavisti i brige za vlastite korporacije. 'Izvori moći' i kontrole satelitskih podataka, primjerice iz notornog programa Echelon, moći će ponuditi jeftinije projekte i usluge od 'njihovih', tj. njemačkih kompanija. Ali to pak samo znači da su zemljama trećeg svijeta dosad i njemačke kompanije nudile bitno skuplje projekte od njihove stvarne vrijednosti. Stoga se čini da projekti špijuniranja rukovodstva velikih kompanija (ako postoje!) imaju blagotvorno djelovanje na cijenu tržišnih projekata.
Oduvijek me je čudilo to kako su Britanci, tradicionalno obzirni prema ljudskim pravima, sredinom prošlog desetljeća lako i entuzijastično prihvatili CCTV projekt, instalaciju više od 5 milijuna kamera za nadzor u javnim prostorima. Danas su ponosni na tu činjenicu, i neovisno o povećanom senzibilitetu populacije prema ljudskim pravima, Britanci očito nemaju namjeru razmontirati svog 'Velikog Brata'. Jer njegove blagodati (u sprječavanju kriminala i terorističkih akcija) očito prevladavaju.
Spomenutim opisima želio sam reći kako je teško donijeti ispravnu socijalnu odluku samo na temelju jednog dobrog razloga. I kako je teško odvagnuti sve dobre razloge za socijalno odlučivanje. 'Otkriće' da neke sprave i institucije u Americi prikupljaju podatke o tome što tko piše na Facebooku, u usporedbi s drugim razlozima, možda je – efemerno. I ljudi takav 'nadzor' svojevoljno prihvaćaju, možda zbog toga što do sada nisu dobili jasne dokaze o kršenju svojih ljudskih prava. Ili zbog svijesti da je javnost podataka koje sami stavljaju ili koriste na internetu cijena njihove slobode (i razmjerne sigurnosti!). Osim toga, u usporedbi s prethodnim vrstama i opravdanjima špijunaže, ova je posljednja 'špijunaža light'. Zasada, ukratko, sve spomenuto ide u 'rok demokratske službe'! Što naravno ne znači da ne bi bilo lijepo sve te kanale gotovo dobrovoljne prismotre staviti pod neki oblik demokratskoga (međunarodnoga?) nadzora.
Tri faze demokratskog špijuniranja
Prema udžbenicima kriptografije, špijuniranje je staro otkad postoji civilizacija. Znanje je moć, to smo oduvijek znali. Tajne šifre i kodovi pronađeni su na staroegipatskim natpisima, i u klinastome pismu, a Grci i Rimljani u tom su zanatu postigli zamjetne uspjehe. Komunističko špijuniranje, tj. uloga tajnih službi u totalitarnoj vlasti, zaslužuje posebnu pozornost. Metode totalitarne kontrole vrlo je dobro opisala Anne Applebaum u svojoj novoj knjizi 'Željezna zavjesa: slamanje Istočne Europe'. Uostalom, ni mi još nismo riješili svoj 'lex Perković'.
Ali što je s demokratskim špijuniranjem? Prva faza 'demokratskog špijuniranja' poznata nam je iz kriminalističkih filmova, literature poput Le Carreove, ili iz filmskih travestija poput Austina Powersa. Heroj te faze je 'špijun' koji je razotkrivao neprijateljske tajne ili namjere zloćudnih magnata.
U drugoj fazi, devedesetih, takva su ideološka opravdanja nestala. Ideologija te druge faze bila je: 'prikupi što više ionako dostupnih, javnih informacija'. I ako nešto nedostaje javnome informiranju, nadopunit ćemo informacijama dostupnim iz spontano ili tendenciozno kreiranih NGO-a ili sličnih organizacija. Ali i za te više ili manje javne informacije još su uvijek postojale neke 'tajne službe', neki posve fizički kanali transmisije podataka: ljudi, pošte ili ambasade.
Treća faza demokratske špijunaže izdanak je druge, samo bez 'suradnika', pošta i ambasada. Sigurnosnim službama potrebni su samo kompjutorski tehničari poput Snowdena. Ljudi su o sebi i drugima voljni reći sve (to je jedna od lekcija koju sam naučio tijekom kratkotrajnog stingerskog staža), i posve je upitno koliko su takvi podaci bilo kome 'tajni'. Ponudi ljudima neku sitnu korist, aplikaciju kojom će brže pronaći najbližu benzinsku pumpu i - voila! - oni će o sebi reći sve. Jedino preostaje pitanje: što će bilo kome takve trivijalnosti?
...onda sam ja Sean Connery!
Najbolji komentar zavrzlame oko Snowdena i Assangea ponudio je nedavno naš pisac Teofil Pančić, iz zagrebačke Aleje Viktora Bubnja, u svom sjajnom eseju 'O banalnosti tajne' objavljenom na Trećem programu Hrvatskoga radija: 'Svi mi imamo nekakve tajne i držimo do njih', piše Pančić, 'ali hajde da budemo iskreni: sa stanovišta trećih, neposredno neinvolviranih lica, sve su te naše tajne luk i voda, i uglavnom se tiču naših privatnih života, unutar kojih pravimo trivijalno predvidljive aberacije. Ničega tu nema što bi s razlogom zanimalo državu, osim ako država nije kakva naporna teokratija koja se bavi time ko s kim leže, a ko s kim ustaje... Ovaj tip, Snowden, zadobio je instant slavu globalnog whistleblowera no.1... Svi ga već upoređuju s Julianom Assangeom, čija slava već počinje da bledi pred novim momkom u gradu... Naime, šta je bila čitava ta wikileaks-operacija ako ne ono isto, samo u obrnutom pravcu: zadiranje grupe građana u internu prepisku države s njenim sopstvenim činovnicima? I to mahom samo jedne države, nota bene. Na koncu to nije bitno prebacilo granice tabloidnog žanra, sa tome pripadajućom marginom suštinske dosade. Ne samo da su tajne nas malih, sitnih građančića uglavnom sasvim bezvezne, nego ni tajne koje država krije od nas mahom nisu mnogo bolje. Osim ako nije tajna da su diplomati prilično mediokritetska bića koja se informišu malo iz sumnjivih novina, malo sa trač-partija, a ako je to neko zanimljivo otkriće, onda sam ja Sean Connery. Život nam se sveo na protok nezamislivo ogromne količine nezamislivo ništavnih informacija, i zapravo bi se moglo reći da neprestano razočaravamo jedni druge time što više nemamo šta da ponudimo. Kad pogledaš, nikada nije bilo tehnički lakše a suštinski teže i besmislenije špijunirati ljude nego danas. Dok su nam ljudi bili nedostupni, i dok je ljudima država bila nedostupnija, mislili smo da se iza krije ko-zna-šta. Trebalo je tako i da ostane, bila je to jedna ipak u osnovi zdrava iluzija…'
Postdemokracija?
Enzensbergerov problem, i problem njemu sličnih, pomalo staromodnih intelektualaca (nekako osjećam da oni nisu posve svladali čari internetske komunikacije), jest da rado skaču na dalekosežne zaključke. Dokazuje li Snowdenovo 'otkriće' nešto što nismo znali? Da: socijalni problemi zbog interneta malo su drukčiji. Ali je li zbog toga srušena demokracija? Jesmo li odustali od ustavnih i ljudskih prava? Zaslužuje li spomenuto 'prikupljanje podataka' sociološku kategoriju - postdemokracije? Da: postali smo pasivniji! Politika je postala PR spektakl. Ljudi više ne vjeruju političarima i njihovoj sposobnosti da zauzdaju naše i tuđe ekonomske apetite. I o tom novijem, ozbiljnijem sindromu pisao je tvorac pojma 'postdemokracije' Colin Crouch. U tom spletu novijih događaja Snowden je tek razmjerno malo zrnce soli i afera sa špijuniranjem tek je efemerna epizoda za koju vrijedi imperativ 'ne troši velike riječi uzalud'.
A splet stvarno ozbiljnih, 'postdemokratskih' simptoma pasivnosti ostavit ćemo za jednu drugu priliku.
P.S. Tijekom pisanja ovoga teksta The Guardian (novine kojima su Snowden i Assange uručili dokaze i dokumente o nadzoru) objavio je nekoliko vijesti o nizu pritisaka britanske vlade na uredništvo da vrate ili unište dobivenu dokumentaciju, kao i o ostalim njezinim djelovanjima u sprječavanju daljnjeg objavljivanja dokumenata. U svjetlu tih najnovijih događaja ležeran ton mojega članka nije na mjestu. Ali iste novine objavile su i vrlo odmjeren tekst bivšeg čelnika Ureda britanske vlade za komunikaciju (GSHQ) Davida Omanda, u kojem se nabrajaju postojeća načela zakonitosti tajnog nadzora, kao i pravila kojih bi se otvoreno društvo trebalo pridržavati kako bi se pomirilo pravo na sigurnost i pravo na privatnost.
