Meritum se ne krije u pitanju je li rat bio dogovoren, nego u tome da je sudionicima dogovor (o ratu ili bilo čemu drugom) bio nepotreban upravo onoliko koliko im je rat bio potreban. Upravo zato dogovora vjerojatno nije ni bilo. Štoviše, rat je, uz sve ostale pogodnosti, bio jedinstvena prilika kojom će sama ideja dogovora biti kompromitirana i u kojoj će racionalna percepcija i racionalni diskurs biti zamijenjeni mitologijom, dakle uspostavom dogmi i neupitnih svetinja. Iz mitološkog tumačenja rata, koje su nametnule nekadašnje zaraćene strane i njihove medijske i publicističke službe, proizišlo je i mitološko tumačenje ekonomije, prava i kulture, čitave sveukupnosti društva.

Kada jedan mit stekne pravo građanstva i postojanja, kada se ukorijeni i kada postane nedodirljiv, vlastima se otvara prostor i za stvaranje drugih mitova, već prema dnevnopolitičkim potrebama. Utoliko rat nije ni prestao jer je, u ovom ili onom obliku, još uvijek koristan. Dok je trajao, Miloševićevom i Tuđmanovom režimu je jamčio opstanak, a danas mitološko-dogmatska percepcija stvarnosti – koja se pokazala kao najznačajnija ratna stečevina – pogoduje nasljednicima Miloševića i Tuđmana. U takvim režimima javna rasprava – neovisno o tome vodi li se u državnim medijima, u parlamentu ili u političkim strankama – nikada ne prelazi zadane granice jer ili zaobilazi ili veliča Dogmu. Takvi režimi nesposobni su i za suočavanje s činjenicama i za njihovo vrednovanje. Društva koja su im podvrgnuta ne mogu biti slobodna čak i kada posjeduju ustanove za zaštitu slobode. Sloboda govora, primjerice, ne može se svesti na puku slobodu iznošenja koještarija. Ona je prije svega odsutnost tabua, otvorenost uma. Ona je pravo na Sumnju, jednostavno rečeno, ona je pravo na postavljanje neugodnih pitanja i davanje provokativnih odgovora. Konačno, jedna od temeljnih funkcija moderne, civilizirane i demokratske države je prosvjećivanje. Država koja promiče tabue i mitove i država čija je politička elita zarobljena uskogrudnim dogmama nije samo prepreka napretku i generator krize, nego i opasno sredstvo masovnog zaglupljivanja. Nesrazmjer između službenih istina i činjenica te službenih vrijednosti i stvarnih potreba građana ima paralizirajući učinak i vladajućoj eliti pruža beskrajne mogućnosti za manipulaciju i odgodu života.

Vladajuće obmane i samoobmane

Odnos Srbije prema neovisnosti Kosova svakako je najupadljiviji primjer takvog postupka. Sličan odnos postoji i u Hrvatskoj prema državnoj neovisnosti i ratu 1991-1995. Jednom kada je kritička rasprava o državnoj neovisnosti i ratu postala nepoželjna, a svojedobno je i brutalno sprečavana, stvorene su pretpostavke za inauguraciju čitavog niza drugih dogmi, mitova i nedodirljivih svetinja koje su vladajućoj eliti omogućile lagodnu vladavinu, ali su građane lišile i napretka i nade u napredak.

Iscrpna klasifikacija vladajućih obmana i samoobmana u Hrvatskoj zaslužuje biti predmetom čitave studije. Zato ćemo ih navesti samo nekoliko, nasumce i primjerice.

Proračun. Po prvi put je smanjen. Međutim, to je smanjenje u znatnom dijelu javnosti doživljeno kao tragedija sažeta u onu već znamenitu frazu o 'bolnim rezovima'. U središtu pozornosti nije privreda koja bi trebala odahnuti zbog smanjenog proračuna, nego sudbina državnog aparata. Takvo što postalo je moguće kada je zaživjela dogma da su interesi države iznad interesa društva.

Strana ulaganja.U zemlji koja kronično oskudijeva kapitalom i u kojoj je nezaposlenost u trajnom porastu ne postoji volja da se uklone administrativne prepreke priljevu svježeg novca. Poneki ministar ponekad dade kakvo svečano obećanje, ali je očito da je dogma državnog nadzora neusporedivo jača od očite potrebe za novim radnim mjestima, kao što je i sustavno poticana ksenofobija potisnula svijest da je svako zatvaranje pogubno, posebno za male države.

HDZ. Stranka koja je i stvorila vladavinu totema i tabua ostaje nesposobna za internu demokratizaciju čak i pod cijenu vlastite propasti. Svaka slutnja nekog iskoraka – a bilo je neminovno da će se takve težnje pojaviti nakon izbornog poraza – doživljava se kao skandal. U paničnom strahu od frakcijskih borbi ogleda se iskonski strah koji državotvorni nacionalizam gaji prema demokratskom pluralizmu. HDZ se sada na svojoj koži suočava s tragičnim učincima mita o jedinstvu i monolitnosti koji je dvadeset godina nametao čitavom društvu.

Borba protiv korupcije. Država u kojoj kazneni progon inkriminiranih ponašanja nije prepušten svakodnevnom, rutinskom i zakonitom radu policije i pravosuđa, već ovisi o dobroj volji ili kampanji ili 'borbi' za koju se odlučila neka politička stranka – nije država nego instrument arbitrarne samovolje. Jedna od prevladavajućih dogmi jest da aktualno vodstvo bivše vladajuće stranke ima 'zasluge' u borbi protiv korupcije iako upravo te 'zasluge' bolje od ičega svjedoče o korupciji samoj. One kazuju da je elementarna državna zadaća kakva je kazneni progon ovisila o političkoj volji.

Jezik. Hrvatskom dominira mit da (abecednim redom) bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski nisu jedan jezik koji stjecajem okolnosti ima četiri imena. Njegova policentričnost i izvjesne leksičke i pravopisne razlike preobraženi su u sredstvo političke i etničke diskvalifikacije. Nesrazmjer između smrtne ozbiljnosti kojom se brani teza o zasebnim i različitim jezicima, s jedne strane, i smiješni učinci te teze, s druge strane, vjerojatno o samoj tezi govore dovoljno. Kako bilo, nije upitno to da svatko ima pravo na svoj stav, pa i na onaj da je Zemlja ravna ploča, niti je upitno to da netko ima potrebu braniti tezu da su BCHS različiti jezici, sve dok dopušta drugome da tvrdi da je Zemlja okrugla i da titlovanje filmova snimljenih u Srbiji nije potrebno. Ne stoga što je srpski jezik 'razumljiv' u Hrvatskoj, nego stoga što se srpskim u Srbiji naziva onaj jezik koji se u Hrvatskoj naziva hrvatskim. Jezični mit je – osim što je na zastrašujuće nedemokratski način nasrnuo na raznolikost i bogatstvo jezičnog izričaja – dokinuo i pravo na raznolike stavove o samom jeziku. Svako daljnje ustrajavanje na, kako bi Dubrovčani rekli, 'purifikavanju lingve od fureštijeh vokabula' zabludu o različitosti raskrinkava kao komediju dostojnu nekakvog nadrealnog Sterijinog zapozorja. Borba za slobodnu upotrebu 'tlaka zraka' izgubila je legitimitet kada se svela na borbu protiv slobodne upotrebe 'vazdušnog pritiska' i kada je postala politički pritisak, bizarnost koja se promiče o državnom trošku. Represija jezika nije bila samo znakovit pokušaj ovladavanja nad medijem komunikacije i (demokratskog) dijaloga, nego i nasilje nad medijem kojim se artikulira Ljudska Misao.

Neoliberalni kapitalizam.Čini se da je svekolika kritika takozvanog neoliberalnog kapitalizma koja dominira hrvatskim javnim prostorom prerasla žestinu – i spustila se ispod razine – kojom su komunisti svojedobno satanizirali svojeg globalnog i povijesnog protivnika. Uvjerenje da je (neo)liberalni kapitalizam čudovište koje proždire radnike, seljake i poštenu inteligenciju polako se iz općeg mjesta preobražava u dogmu koja može imati fatalne posljedice. Ne samo po ljudska prava kao najveću tekovinu liberalizma, nego i po privatnu inicijativu, možda i po privatno vlasništvo, to posljednje utočište individualnog integriteta. Kao da netko priprema javnost na daljnje jačanje države koja će unijeti 'red' i 'pravdu' u 'kaos' i 'surovost' tržišta. Nesumnjivo bi tako bankrot bio prividno ili privremeno odgođen, ali bio bi još strašniji od ovog koji će se ionako dogoditi ako se Hrvatska ne oslobodi dogmi i mitova, ljepše rečeno: od subvencioniranih laži.