Zagriženi Hrvati mogli su se samo dva dana radovati što se zločinački norveški ekstremist Anders Breivik u svojom internetskom pozivu na konačni europski obračun sa svim muslimanskim pridošlicama toliko hvalio, uzvisivao i opravdavao Srbe. Samo Srbi kao kosovske i bosanske žrtve i pravednici, uzor i uzdanica, ali ipak i Hrvati, koji bi krajem ovog stoljeća, kada Brevik predviđa konačnu kršćansku pobjedu u ratu s europskim Muslimanima, ipak trebali dobiti svoj komad BiH u duhu sporazuma Boban-Karadžić iz 1993. godine. Oni više nikada ne bi smjeli ratovati sa Srbima, a već i danas (ili još i danas) u Hrvatskoj – kako nabraja Brevik – postoje neke stranke (HSP i HDSSB) na koje treba računati u budućim antimuslimanskim bojnim pohodima. Breivik zna da su muslimanski teroristi Hrvatsku (u Rijeci) već napali automobilom bombom, a Hrvatsku općenito smatra vrlo korisnom zemljom i kada treba nabaviti nekakvo ilegalno terorističko oružje.

U tim Breivikovim bolesnim najavama novih vjerskih ratova i nije moglo izostati sve zlo što se zbog Miloševićevih krvavih prisezanja zbivalo u Hrvatskoj, u BiH i na Kosovu, dok čak i mnogi 'normalni' domaći i inozemni povjesničari i analitičari još ne mogu izbjeći izazovu da sve povijesne činjenice iz tih tako tragičnih, a ipak junačkih vremena, bestidno podrede samo svojim vlastitim predrasudama. Mnogi Srbi se sada uzaludno čude što se o njih u pravilu 'okače svi svetski ludaci', dok bi čak i neki cinični Hrvati mogli zaključiti kako i u Breivikovim krvožednim snovima nedostaje tek razvikana teza o Hrvatskoj kao službenom 'predziđu kršćanstva'. I mnoge zapadne ocjene ove su domovinske ratove prečesto svodile na priču o 'građanskim' i 'vjerskim obračunima', a mnogi su se hrvatski uglednici (pa čak i prvi hrvatski predsjednik) oslanjali na teoriju o neizbježnom 'sukobu civilizacija' kada su trebali istovremeno objasniti i obračune između 'balkanskog Zapada i balkanskog Istoka' i 'balkanskog kršćanstva i balkanskog islama'. Zbog svega toga je i Breivikova slika moderne hrvatske povijesti ipak obilježena i nekim stvarnim hrvatskim lutanjima i nekim neprevladanim zapadnim zabludama.

Breivik loše prepisuje povijest, a zločinački priziva budućnost, dok u Hrvatskoj nema skupina koje bi zagovarale otvoreno nasilje i terorističke napade, bez obzira što se bilježe povremeni ispadi raznih ekstremističkih grupa. Nema izravnih čina, ali se u javnim istupima mnogih desnih stranaka ipak mogu prepoznati jedva prikrivene najave konačnog obračuna s 'povijesnim ideološkim neprijateljima' i 'svekolikim hrvatskim izdajicama'. Neke desničarske stranke ne mogu mahati hrvatskim zastavama, a da se odmah ne pretvore u koplja s vrlo zašiljenim vrhovima, bez obzira što su svi mogući pozivi na nasilje duboko sakriveni između patetičnih domoljubnih redaka. Možda tek u nekim ostacima ostataka u iseljeničkim krugovima postoje nove želje za konačnim radikalnim obračunima, ukoliko se kao moguća istina prihvati i ono što su uz popratno pismo uz nikada razjašnjenu bombu koja je poslana na adresu hrvatskog veleposlanstva u Berlinu napisali neki tobožnji sljedbenici terorističke grupe 'Feniks'.

U takve se krugove niti izdaleka ne mogu uvrstiti niti Hrvatska stranka prava, a niti Glavašev HDSSB, bez obzira što se Srb protivi Europi, a Glavaševi saborski zastupnici obožavaju prejake riječi. U Hrvatskoj nema nikakvih antimuslimanskih pokreta, dok se u odnosima s Beogradom neke stare mržnje još prelamaju u neprestanim kritikama Josipovićevog odnosa s Borisom Tadićem. Pa ipak, oni koji razumiju politički govor i bez otvorenog govora mogu lako pročitati da se u previše gromoglasnih proglasa novih i starih desnih strančica i udruga, nove hrvatske podjele grade na novoj razdjelnici između 'neokaljanih i poštenih hrvatskih domoljuba' i 'pohlepne i izdajničke elite'. Uvijek protiv 'komunjara', a sada i protiv onih koji su na vlasti, bez obzira što su poveli u Domovinski rat.

Taj jaz između poštenih i nepoštenih, elite i puka, pobornika EU i protivnika 'nove europske Jugoslavije', između onih 'koji su rasprodali zemlju' i onih koji se nikada 'ne bi predali strancima', između onih 'koji su bili i ostali komunisti' i onih koji vjeruju samo 'hrvatskim izvornim vrijednostima' (bez obzira što to značilo), nije ipak toliko bezazlen i bezopasan, pogotovo kada se svakim danom iznova raspiruje između onih 'koji su stvorili' i onih koji su 'izdali' državu. U ovoj zemlji, 'izdaja' se u pravilu kažnjavala smrću, ili bar onom vrstom političkog progonstva u kojem će svi koji misle drugačije ponovno postati građanima drugog reda, dok neki desničarski vođe mnogobrojne razočarane branitelje očigledno žele pretvoriti u vlastitu pretorijansku gardu, u bijegu pred domaćom pravdom.

Nema dvojbe da hrvatska desnica obiluje 'vođama koji to nisu i neće nikad postati' ili 'vođama koji su zauvijek propali' u poplavi 'stranaka koje osim bubnjanja u domoljubna prsa' nemaju nikakve druge ozbiljne programe. Oni možda dobro prepoznaju sadašnjost, ali ne znaju kako izgraditi neku bolju budućnost, oni se zaklinju u poštenje, žrtvovanje i znanje, ali tek na prste jedne ruke mogu nabrojiti prave znalce i ljude od općeg ugleda u vlastitim redovima. S mnogo opasnijim desničarskim vođama već se obračunao Tuđman na samoj bojišnici, a posljednju značajnu stranku (pravaši) Sanader je potpuno izbrisao iz matice političkog života, dok je sada i Jadranka Kosor, već po provjerenom receptu, ponovno otkrila prvog hrvatskog predsjednika, a još jednom čini sve što može kako bi obnovila ugled ucviljene dragovoljačke zaštitnice.

Nema nikakve dvojbe da bi i Hrvatskoj mogla koristiti jedna jača desna i konzervativna stranka, ali se ona – kao što je to primijetio i sjajni Igor Zidić – više ne može zasnivati na podjelama iz Drugog svjetskog rata. Prve nedoumice počinju u konačnoj procjeni Tuđmana (tko je odobrio lopovsku privatizaciju, a prve Hrvate izručio Haagu?), dok mnogima iz desnih redova tek treba objasniti da konzervativizam i liberalizam dijele iste zablude o neograničenoj slobodi tržišta, a procvat desnih stranaka u Hrvatskoj treba (možda?) očekivati tek kada se Hrvatska priključi Europi, baš kao što se to desilo i u Finskoj, koju nisu razočarale samo nove europske daće i poplava nepoznatih useljenika, već prije svega razjarila 'otuđenost političke elite' u čijim se redovima više nisu mogle prepoznati neke bitne razlike. Bez europskog kišobrana nema niti snažne desnice, a u Hrvatskoj bez Europe nema prave i poticajne političke raznolikosti.

Hrvatska se još koprca u neprevladanim okovima prošlosti, opterećena domaćim i stranim predrasudama, a raspinje u samoj sebi u obnavljanju pogubnih povijesnih rascijepa. Nema nikakve dvojbe da ova Breivikova hrvatska spoticanja nemaju nikakvu stvarnu političku i teoretsku težinu, ali ona ipak i u Hrvatsku (a ne samo u Hrvatsku) dolaze kao svojevrsna opomena da u svakoj priči o neizbježnim konačnim obračunima oduvijek postoji i klica nekog krvavog zla. Hrvatska desnica ionako nema previše izgleda na skorim parlamentarnim izborima, a sada i ona treba dobro paziti da iz svojih predizbornih nastupa ukloni svaku kolektivnu mržnju, svaki poziv na linč 'domaćih izdajica' i svaku reciklažu onih starih i novih mitova, koji u pravilu obećavaju nemoguće, a u svojim bolesnim izdanjima gotovo zakonomjerno dovode do nezamislivih pokolja.