Žele se praviti da to nije tako? Bilo je to nešto kao kolektivno opijanje za zaborav. Zaronimo svi skupa u povijesti da ne bismo priznali sadašnjost!

Ispod sveg tog huka i ushita, tinjale su okrutno realistične vijest: da sve više građana i sve više poduzeća ne može rješavati kreditne obveze, da se u rujnu proračun jedva punio…

Kao da je i Milanović molio Boga za mali predah, da mu se nečim malo zaigra puk, dok on obavi tiho pregrupiranje. Izgubio je moćnog prvog potpredsjednika Radimira Čačića i trebao je posložiti i utvrditi novu ministarsku garnituru.

Pod golemim medijskim maskirnim plaštem, pod bukom budnica, vojnih pokliča i crkvenih zvona, premijer Zoran Milanović pokušao je posložiti ekipu u Vladi koja bi sve te nesretnike, jutro poslije, kad se riješe mamurluka zbog kratkotrajnog slavlja i kad ih počne kljucati minus i nezaposlenost i ovrha, trebala povući naprijed. Umjesto Ratka Čačića, Zoran Milanović ponudio nam je dvojicu: Branka Grčića kao potpredsjednika Vlade za investicije i Ivana Vrdoljaka, kao novog ministra gospodarstva.

Tko zna je li Milanović osvijestio uopće taj potez, tu simboličku gestu, da nam je umjesto jednog zapravo ponudio dvojicu? Nije li nam i time pokazao kako je i on sam vjerovao da u Čačiću ima 'dva u jedan'? Nije li nam i time opet pokazao kako je vjerovao u nadnaravne moći svog prvog suradnika u Vladi?

Zoran Milanović još je u predizborno vrijeme svoj politički plan doveo u slijepu ulicu odlučivši, pristavši, da je njegov prvi suradnik Radimir Čačić. Već se tada, suglasni su i u SDP-u i HNS-u, skicirani modeli kako će izgledati Vlada ako presuda za Čačićevu prometnu u Mađarskoj bude zatvor.

Mnogo je toga zacementirano, kažu, koalicijskim sporazumom, nije tu sada bilo velikog manevarskog prostora. Ali ipak: nije li odgovoran lider koji je svjestan nabujale nevolje trebao probati pronaći ozbiljno rješenje? Čemu sve ovo vrijeme koje je odradila prva postava Vlade, čemu svi ovi mjeseci zbrajanja neuspjeha u resoru gospodarstva, čemu svi statistički dokazi da nije krenulo s investicijama (u prvih šest mjeseci čak četiri puta manje nego lani u istom razdoblju), čemu svi podbačaji, npr. u projektu sređivanja fasada državnih institucija (sjetite se, to je bilo Vrdoljakovo, kao pokrenut će investicijski ciklus po modelu javnog privatnog partnerstva), čemu tužna priča o japanskoj delegaciji kojoj se povratno zaboravio javiti ministar Branko Grčić itd. Čemu sve to, ako su oni svi premijeru Zoranu Milanoviću i dalje tako savršeni kao i u trenutku kada su uoči izbora skicirali koalicijski sporazum?

Nije li premijer Milanović mogao iskoristiti ovaj trenutak za rekapitulaciju dobrog i lošeg u Vladi, za suočavanje s hrvatskom stvarnošću, s bujicom osiromašenih ljudi, propalih tvrtki, lutajućih investitora i ponuditi nešto više od novog/starog rješenja, zapravo čudnog spajanja 'dva u jedan'?

Do sada je ključni pokretački dio Vlade vodio eksplozivni energični poduzetnik kontroverznog privatnog poduzetničkog puta, ali s bogatom političkom karijerom, iz jedne stranke, HNS-a, sada dobivamo plahog profesora bez ozbiljnog političkog iskustva, iz SDP-a, i HNS-ovog osječkog operativca za kojeg je do ovih izbora malo tko izvan HNS-a uopće čuo. Dakle, ne samo da smo dobili dvije osobe, nego smo dobili dvije osobe iz dviju stranaka, ključnih stranaka u koaliciji, ali stranaka među kojima već dugo vlada ozbiljna netrpeljivost.

Sada bismo trebali vjerovati kako će Branko Grčić i Ivan Vrdoljak tijesno surađivati i ekspeditivno rješavati zadatke? Grčić, za kojeg stranački kolege tvrde da krajem svakog tjedna već mislima leti put Splita gdje ga čeka obitelj? Za kojeg se zna da čezne za svojim profesorskim danima i najradije bi odmah uskočio za katedru? Vrdoljak? Znate li kako se fotografirao na lokalnim izborima u Osijeku? Držao je dvije lopte u visini prepona i napisao ponosno: The Man with the Balls. Za jedne zabavno, za druge prizemno. Upoznavali smo ga malo kroz utjerivanje bespravno sagrađenih vikendica i posrnuli projekt uređivanja fasada, ali ne možemo reći da smo u Vrdoljaku nazreli tragove političara-vizionara, stratega koji bi mogao povući cijelo gospodarstvo u razorenoj zemlji. Ali primijetili smo, naravno, tko mu je neprikosnoveni politički uzor: Radimir Čačić.

Hoće li Vrdoljak zapravo imati stalno 'na liniji' svog političkog oca i uzora, Čačića? Zašto ne. Posve u sjeni svih mogućih velikih vijesti ostala je informacija da Ratko Čačić nije podnio ostavku na mjesto predsjednika stranke. On ostaje predsjednik stranke, a tek u trenutku odlaska u zatvor v. d. predsjednica stranke postaje Vesna Pusić.

Možda će biti i sastanaka i koordinacija u zatvoru. Jedinstvenoj nakaradnoj praksi koju nam demonstrira parlamentarna stranka HDSSB svojim odlascima k svom 'počasnom predsjedniku', osuđenom ratnom zločincu, Branimiru Glavašu, možda ćemo morati dodati i novo sistemsko rješenje: ministarske konzultacije u dnevnom boravku nekog hrvatskog zatvora poluotvorenog tipa.

U trenutku kada je Čačić odbio dati ostavku i na mjesto predsjednika HNS-a, kao da nam se svima narugao. Jest da više nije potpredsjednik i ministar, ali je još uvijek predsjednik druge najjače stranke na vlasti. I ne misli još ispustiti konce mreže koju je vrijedno pleo sa stranačkim kolegama po svim ministarstvima i državnim poduzećima.

Ratko Čačić napustio je Vladu, ali kao i da nije.

Premijer Milanović oprostio se od njega, ali nije niti morao. Niti je imao snage ozbiljno rekapitulirati što je u ovoj Vladi Radimir Čačić doista učinio niti je razumio priliku da posloži krak Vlade koja bi trebala povući cijelu državu iz gliba.

Ako je već sam od sebe proglasio 'izvanredno stanje', možda smo imali pravo i očekivati izvanredna rješenja? Da je shvatio kako su duboko potonuli i da treba najbolje i najjače za izvlačenje?

Umjesto toga, on je nama na mjesto svog prvog suradnika kojeg nije imao hrabrosti smijeniti iako je dokazano bio neuspješan, ponudio kompliciranije, spetljano rješenje, kombinaciju dvojice neiskusnih političara. Od kojih će jedan možda neprestano trčati – doslovno – u zatvor po mišljenje.