Najprije jedna prognoza koju ne smatram nikakvim intelektualnim junaštvom. Na nedjeljnom referendumu hrvatski birači sigurno će glasati za ulazak u Europsku uniju, čak bih rekao i solidnom većinom. Zašto će se to dogoditi i zašto nije podvig pogoditi da će tako biti? Pa, evo, navedite mi neku državu gdje, ako se vlast imalo potrudila, referendum nije prošao. Dobro, ima tu primjer Norveške koja je na referendumu o članstvu glasala protiv, ima i primjer Francuske ili Nizozemske, gdje nije prošao referendum o europskom Ustavu.

Ali sve je to na kraju došlo na svoje, bilo tako što bi referendum bio ponovljen, bilo tako što je Ustav zamijenjen pravnom protezom danas poznatom pod nazivom Lisabonski sporazum. Dakle, Hrvatska će u nedjelju garantirano glasati za članstvo u EU i tu, velim, nema ničega senzacionalnog, čak ni zanimljivog, ali je interesantno nešto drugo. To da i oni koji će u nedjelju biti za i koji će biti protiv, u osnovi nisu suprotstavljeni jedni drugima koliko misle da jesu. Kako to, bog te mazo, graknut će sigurno iz oba navodno teško zaraćena tabora.

Evo, ovako. Tvrdim da će većina birača koji će u nedjelju biti za ulazak u Uniju to učiniti prvenstveno zato što Hrvatska time napušta mrsko sidrište Balkana i, barem politički, srpskog susjedstva. Uostalom, čak i uljuđena i politički zacijelo najkultiviranija hrvatska političarka Vesna Pusić nije odoljela da nedavno kaže kako glasanje protiv znači ostanak u balkanskoj kaljuži (u redu, nije to rekla baš tako, ali je intonacija bila takva). Što je tu zanimljivo? Zanimljivo je, naravno, to da navlas isto o Balkanu misle i protivnici članstva u EU, dakle one euroskeptične korjenike od kojih su neki nedavno u središtu Zagreba skoro i fizički krenuli na Pusićku.

Da li su se takvi malo pogubili pa se ne znaju orijentirati kuda bi, ili rezoniraju da ako Hrvatska uđe sada, a Srbija za pet ili deset godina, opet ćemo se naći u istom jugo-svinjcu, sada nije važno. Bitno je da će većina onih koji imaju neki stav o ulasku ili neulasku u EU o tome odlučiti prenabreklim rodoljubnim srcem, s primjetnim natruhama civilizacijskog rasizma, a stoji li nekome ono malo više desno ili malo više lijevo, zapravo je svejedno. Sjajno je to, iako ne ovako direktno, primijetio najbolji ekonomist među hrvatskim političarima i najgori političar među ekonomistima, Ljubo Jurčić, rekavši da Hrvati imaju jedan ozbiljan problem.

Već dvadeset godina imaju domovinu, ali ni danas, veli Jurčić, nemaju suvremenu i efikasnu državu. To će reći da Hrvatska ulazi u EU nalik etničkoj regimenti koja razvijenih zastava i u himničkim taktovima maršira na Bruxelles, kako bi se tamo proglasila još jedna velika nacionalna pobjeda. Sve, dakle, jako podsjeća na poznatu Ivekovićevu sliku 'Dolazak Hrvata na Jadran', s koje se cijede debeli premazi patriotske patetike, ali čak ni najzagriženiji rodoljubi ne mogu reći da su ti brkati Hrvatine imali u glavi nekakav plan kako se pravi država. Eto, Jurčić tvrdi da ga nemaju ni danas. I ima čovjek pravo, to je stvarno ozbiljan problem.

Tko ulazi u tako veliku i kompleksnu naddržavu kakva je EU, a nema jasan državni plan što će ondje, na najboljem je putu da ne pronađe nikakav put i izgubi se. Ne, ne radi se ovdje o tome da bi ovi naši u hrvatske zastave umotani euroskeptici i eurofobi bili ipak u pravu, naprotiv glupo su u krivu kada se užasavaju europske i svjetske globalizacije. Jer ta je globalizacija, što god se motalo njima po glavi, vrlo dobra, odlična stvar, ali pod jednim uvjetom – da se globaliziraju dobre stvari.

Tko normalan može imati nešto protiv da se Hrvatskoj globaliziraju iz Švedske visoka socijalna prava, u okviru razmjerno još očuvane 'države blagostanja'? Tko može biti protiv da nam se iz Finske globalizira vrlo niska stopa korupcije? Ili iz Njemačke stabilno i u dobrom smislu konzervativno bankarstvo, koje se nije dalo uvući u špekulantske svinjarije? Ili iz Francuske osmišljeni koncept državnog vlasništva, u kojem je recimo Renault, nimalo lošiji, prije bolji auto od privatnog Peugeota? Nitko, naravno. Problem je, međutim, a njega naši euroskeptici, vidiš, ne primjećuju (valjda od silnih trobojki kojima su uvijek okruženi), kada nam se globalizira ova kriza kapitalizma, od koje se drukčijom, aktivnom ulogom države brane svi, a najviše oni koji su tu krizu izazvali.

A što Hrvatska radi sama?

Samo Hrvatska, koja luk nije niti jela niti mirisala, ne poduzima praktički ništa. Primjera je toliko da ih ni nogom ne možeš nagurati u ovaj tekst. Najnoviji je sisačka željezara koja je propala kao izravna žrtva zaštitnih carina Europske unije, ali naša carinska politika prema EU nije se zbog toga promijenila ni za milimetar, valjda se misli da tako jednostavno mora biti. Ili se čak Sisak, napola ionako već ubijeni grad, naprosto prinijelo na žrtvenik Europske unije, kao što se prije dvadeset godina žrtvovalo i Vukovar za međunarodno priznanje zemlje. Slično bi se lako moglo dogoditi i brodogradilištima.

Hrvatska je i dalje pod ucjenom Bruxellesa da im ukine subvencije, iako ih sada, najavljuje se, ponovno počinju isplaćivati svojim škverovima i u EU, kako bi odgovorili na konkurenciju Kine, koja – da, pogodili ste – također masno subvencionira svoju brodogradnju. Još samo jedan primjer i neću dalje. Hrvatska je jedina koja dopušta uvoz mesa smrznutog do godinu dana, sve ostale zemlje EU to ograničavaju na pola godine, u čemu se jasno kao dan prepoznaje interes hrvatskih uvoznih lobija. Sada novi ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina najavljuje da je tome kraj, što pozdravljam, ali se istodobno pitam zašto se o tome nije pitalo bilo kog predškolarca. Takav uvoz bio bi odavno ukinut.

Ali, badava ti. Na sve ovo hrvatska država reagira tako što zatvara usta, oči i uši, poput ona tri mitska japanska majmuna i, bez brige, bude li se i dalje tako majmunski ponašala, nitko je u tome neće sprečavati. U Europi su već pokazali da vole imati pri ruci takve pacijente koje će kada zatreba šutirati, kao Grke koji su proglašeni lijenčinama i raspikućama, ali nikome majci ne pada na pamet tako vrijeđati i Amerikance, od čijih je prenapuhanih stambenih kredita sve ovo i krenulo. U ovakvim situacijama, mali i slabi uvijek će loše proći, ali u hrvatskom slučaju radi se i o nečem puno gorem, o lošem srastanju.

Kada je prije dvadeset godina Bruxelles ovdje dolazio s planovima, pa i debelim parama, da se yu-kriza mirno i dogovorno riješi, nitko ga ovdje i šire u regiji nije želio primijetiti. Naprotiv, tvrdilo se, uvijek pazeći da vlastita guzica ostane na sigurnom, da bez rata nema prave države. Sada je rat punih desetljeće i pol za nama, ali vidi se da su temelji tih 'pravih' država jadni i nikakvi, pa ih treba podupirati zapadnim novcem koji više nije ni izbliza jeftin kao nekada i planovima koji nisu ni izbliza dobri kakvi su bili. Kada Vesna Pusić nabraja tri ključna razloga za članstvo u EU – političku stabilnost, sudjelovanje u europskim poslovima, novac za razvojne programe – to funkcionira kao jako dobar opis kako je EU izgledala nekada.

Ali, kao sasvim loš opis kako izgleda sada. Danas ona, da se vratim spomenutoj terminologiji, sve više globalizira loše, najgore strane ovakvog kapitalizma, prvenstveno osamostaljeni, 'frankenštajnizirani' financijski kapital i stihijsku privatizaciju. A sve manje one dobre, punu zaposlenost i zaštitu radnih prava, čak i elementarnih međunacionalnih i međurasnih vrijednosti. Dakle, ono što je dobro postaje sve više ničije, a ono što je loše sve više svačije. Da se razumijemo, čak i u takvoj Europi Hrvatskoj je bolje biti unutra nego vani, jer to vani praktički više i ne postoji.

Ali, ne na način nekih naših liberala koji sa sjemeništarskom zažarenošću govore o Europi kao dovršenoj utopiji, što, hvala na pitanju, nisu radili ni komunisti. Nego na način da se u njoj nađe vlastita niša u kojoj će se što je više moguće misliti svojim glavom, kada se to već nije radilo dok je trebalo.