Postoje ljudi koji vole gledati tuđu seksualnu aktivnost. Da, riječ je o voajerima. Vrlo rijetki među njima potraže stručnu pomoć, svoju sklonost zadovoljavaju kriomice, a ljudi se od njih brane zavjesama, spuštenim roletama i sklanjanjem u skrovita mjesta. Njihova braća ekshibicionisti vole se pokazivati, ali čini se da ni jedni ni drugi nisu poradili na svojem prirodnom savezništvu, jer i jedni i drugi, osim svega, uživaju i u društvenoj neprihvatljivosti svojeg ponašanja.

I voajeri i ekshibicionisti izazivaju prezir ćudoredne malograđanske većine i, kada su uhvaćeni na djelu, odgovaraju kao počinitelji prekršaja protiv javnog reda i mira.

Dvadeset i dva ekshibicionista koji u kratkim hlačama trče za loptom i više desetaka tisuća voajera – koji napeto promatraju tu dvadeset i dvojicu – ne skriva tu svoju bizarnu sklonost. Ne izazivaju prezir niti se taj čin smatra povredom javnog reda i mira. Nesposobnost onih desetaka tisuća da se igraju za svoj račun, u dvorištu ili na livadi, smatra se samorazumljivom vrednotom, a – najčešće neizrecivo dosadna – trka za loptom one dvadeset i dvojice, unosni je posao koji izaziva planetarna oduševljenja, mada je u prirodi Igre da je svaka utakmica koja se igra radi samog učešća u njoj bolja od one u koju su uloženi milijuni eura.

Zašto se nogomet gleda na stadionima, a voajeri vire kroz ključanicu, iako između te dvije sklonosti nema nikakve bitne razlike, ostalo je nepoznato, kao što je neobjašnjivo zašto nogomet izaziva oduševljenje, a (baš) voajerizam osudu.

Politika, posebno ona koja ne počiva na demokraciji nego na zaluđivanju neukih masa kičem i zabavom najniže vrste, rano je primijetila voajersko-erotski potencijal nogometa, sporta uopće, i nije gubila vrijeme da onaj nedovršeni kolektivni orgazam koji elektrificira tribine, upotrijebi za svoje vlastoljubive ciljeve.

Da je upotrebljivost nogometa za politiku očita, primijetila je čak i onako intelektualno ograničena ustanova kakva je bila JNA, kada je pedesetih godina dvadesetog stoljeća izvjesnog Franju Tuđmana imenovala dužnosnikom vojnog sportskog društva Partizan. Izbor je bio dalekosežan jer je na tom mjestu spomenuta osoba stekla prve spoznaje o nogometu kao ratu koji se nastavlja drugim sredstvima. Te su spoznaje bile toliko sugestivne da će Tuđman čitavog života ostati neodlučan glede izbora svojeg životnog smisla. Nikada nije shvatio želi li biti vojnik, političar, otac obitelji, povjesničar, povijesna ličnost, tenisač, nogometni navijač ili nogometni menadžer.

Kako god bilo, utjecao je na povijesne silnice.

Rulja pijanog suburbanog proletarijata i nevjerojatnih primjeraka ljudskog beščašća i bezumlja zauzela je stadione. Uspjela je sa stadiona otjerati i one dobroćudne voajere koji nisu imali pametnija posla nego da, uz kikiriki, čitavih devedeset minuta promatraju dvadeset i dvojicu u kratkim hlačama. Na stadione su unijeli tešku kliničku sliku pivskog pijanstva i svakovrsnih oblika fizičkog i mentalnog nasilja, od sadističkih prebijanja do rasističkog i nacionalističkog kretenizma.

Njihova histerična i budalasta ljubav – koja, osim nogometnog kluba, često obuhvaća i lokalnu etničku grupu ili državu – udružena s nasiljem, pokazala se iznimno korisnom u ratovima i sličnim povijesnim anomalijama. Ti nesretnici nisu ni primijetili razliku. Kao što se ni politika, koja je poticala mržnju i ratno stanje, nije bitno razlikovala od intelektualnih i mentalnih obzora pijanih navijača. Rat, kao najveća tragedija koja može snaći jedno društvo, u svakom je slučaju za navijače permanentno stanje u kojem provode svoj žalosni život. Zbiva li se taj rat na bojišnici ili u četvrti u blizini stadiona, savršeno je svejedno. I metode i neprijatelji i nakazne ljubavi i užitak u mržnji potpuno su isti, a slične su i zastave.

Vladajući ološ koji je navijačku ljubav prema svome i navijačku mržnju prema drugome, preobrazio u političku doktrinu i mitologiju, stupio je u savezništvo s uličnim ološem koji se valjao pored stadiona. Tako su raznolike navijačke bande postale ugledni članovi društvene zajednice i nedodirljiva vrijednost, a gospoda koja zarađuju trčanjem u kratkim hlačama, neupitni i nedodirljivi heroji koje štiti tabu domoljublja, kluboljublja i loptoljublja.

Takvu, za civilizaciju već dovoljno žalosnu situaciju, zakomplicirala je, i još žalosnijom učinila, činjenica da se u nogometu, oko nogometa, zbog nogometa i pored nogometa okreću vrtoglave količine živog, gotovog novca. Klupske uprave, čak i u zemljama s nemilosrdnim fiskalnim sustavom, postale su svojevrsna off-shore područja u kojima je dozvoljena svaka vrst financijskih kombinacija i rukovanja gotovinom. Onoga trenutka kada su na stadionima – poput azila u kojem nema ni zakona, ni morala, ni pameti, ni dostojanstva – postali mogući tučnjava, šovinizam i rasizam, bilo je neminovno da se pojave i rafinirani oblici kriminala poput izbjegavanja poreza i pranja novca. Nešto što je u pijanom slavlju tuče i uvreda započelo kao državotvornost, dovelo je do situacije da na tribine i u klupske prostorije ne dopire državna vlast. Savez batinaša s tribina i bijelih ovratnika iz klupskih uprava, pred državom se pozivao na svoju nedodirljivost zbog neizmjernih nacionalnih zasluga. Te su zasluge doista neizmjerne. Drukčije nisu ni mogle biti u prirodnom savezništvu nasilnog i nacionalnog. Razlika je samo u tome što navijači, koji ne pate od socijalnih inhibicija, vrlo glasno izgovaraju ono što izvjestan dio nacionalne političke i kulturne elite artikulira na prividno pristojniji način.

No, stvar je u tome da država ne postoji da bi bila bedasto obožavana i bestidno zloupotrebljavana kao nogometni klub, već da i te organizacije za voajersko-ekshibicionističke priredbe podvrgne redu, poretku i zakonu. Ako proširenje spektra protupravnog i nemoralnog ponašanja nogometnih patrijarha na prostaštvo, prijetnje i prekršaje javnog reda i mira potakne državu na djelovanje – nikad nije kasno. Država ne može zakasniti jer za nju vrijeme ne postoji. Ona živi vječno.