U kojoj Hrvatskoj, jednoj ili drugoj, živi, primjerice, Drago Šparavac? Čak ni najstrastveniji poznavatelji hrvatske politike nisu dosad puno znali o tom vijećniku u Gradskom vijeću Kutine. Kako bi i znali kada je ovaj kutinski gradski vijećnik bio krajnje samozatajan i u lokalnim okvirima. Na lokalnim izborima u svibnju 2021. izabran je kao deseti od jedanaest vijećnika sa svoje pobjedničke liste, koju je činila koalicija HDZ-a, HSLS-a, HSU-a i HNS-a, otprilike ista koalicija koja u Hrvatskom saboru čini Vladinu većinu. Kutinu je, u međuvremenu, potresla velika afera u kojoj se našao tada reizabrani HDZ-ov gradonačelnik Zlatko Babić, protiv kojega je USKOK podignuo optužnicu zbog podmićivanja zastupnika i trgovanja utjecajem. Vijećnik Šparavac, s druge strane, nema problema s USKOK-om, ali ni s kreativnim tumačenjem zakonskih i podzakonskih akata jer je na vlastitom imanju izgradio objekt bez građevinske dozvole, pretpostavljajući da će mu se imanje uskoro naći u građevinskoj zoni. K tome, do tog mu je objekta upravo asfaltiran put, i to novcem Europske unije, namijenjenom realizaciji opsežnog projekta aglomeracije, odnosno izgradnje mreže vodovodnih i kanalizacijskih cijevi. Sve je to, kaže Šparavac, slučajno.

Dnevni tisak otkrio je još jednu slučajnost. Jedan od najvećih kritičara HDZ-ova načina upravljanja državom, predsjednik Republike Zoran Milanović, koji to upravljanje opisuje različitim atributima – od klijentelističkog do razbojničkog – morao je novinarima odgovoriti i na pitanje o novom poslu svoga starijeg sina Ante Jakova Milanovića. On je, naime, odnedavno član uprave u tvrtki za proizvodnju osvježavajućih napitaka UFF d.o.o. u vlasništvu tvrtke Splićanka d.o.o., čiji je pak vlasnik Stipe Latković. U odnosu na do jučer javno anonimnog Šparavca, Latković je poznati poduzetnik koji se godinama spominjao zbog višestruke bespravne gradnje i devastacije uvale Vruja. Latković je, kako je potvrdio sam Milanović, bio donator u njegovoj kampanji za predsjedničke izbore sa šezdeset tisuća kuna te je šef države u više svojih istupa najžešće kritizirao sve one koji su ukazivali na Latkovićevo kršenje zakona i uništavanje prirode. Vjerojatno će ga sada opustiti voda obogaćena kisikom ili kakvo osvježavajuće piće, s obzirom na poslovanje njegova donatora.

Možda je sve navedeno puka slučajnost u kojem član obitelji najviše rangiranog političara u državi dobiva direktorsko mjesto u tvrtki donatora na izborima. Ali teško može biti slučajnost to da se na bilo koji način i zbog bilo kojeg razloga brani netko tko bespravnom gradnjom krši zakone iste te države. Ili, kao u kutinskom slučaju, tko 'slučajno' dobije asfalt do svoga također bespravno izgrađenog objekta. To je sigurno jedna Hrvatska. Ona u kojoj bespravni graditelji ili sami obnašaju, makar i lokalne političke dužnosti, ili i dalje imaju političku podršku, poput HDZ-ovca Frane Barbarića, čelnog čovjeka HEP-a. Barbarić, Latković, Šparavac… Samo naizgled nepovezani hrvatski državljani koje je politika čvrsto povezala u jednu verziju Hrvatske. Onu u kojoj je biti na vlasti ili hvaljen od vlasti jedna od najpovoljnijih životnih i poslovnih okolnosti. Jasno je da su HDZ i njegov predsjednik te predsjednik Vlade Andrej Plenković na vlasti kao njezini najutjecajniji akteri, ali je na vlasti i predsjednik RepublikeMilanović, kojega se netočno titulira kao 'šefa oporbe'. On je itekako na vlasti te je s ostalim njenim sastavnicama odgovoran za smjer kretanja države. Dapače, prema članku 94. Ustava Republike Hrvatske, upravo se on brine za redovito i usklađeno djelovanje te za stabilnost državne vlasti.

Koliko je danas hrvatska vlast usklađena na relaciji šefa države i Vlade u oblikovanju i provedbi vanjske i sigurnosne politike te u radu sigurnosnih službi, jasno je pri svakom pokušaju donošenja bilo koje kadrovske odluke, a da se o strateškom promišljanju ni ne govori. I to povezuje sve dionike hrvatske izvršne vlasti jer su na istoj strani zaštićenosti zbog političkih položaja, ma koliko često tvrdili suprotno. Premijer Plenković sve češće promiče tezu o dvije Hrvatske, pri čemu je prva ona Hrvatska u kojoj Vlada čini sve što može za građane i gospodarstvo te čiji su rezultati vidljivi od trenutka u kojem je on preuzeo položaj premijera u listopadu 2016. Ti su rezultati, prema Plenkoviću, uspješno prevladavanje niza kriznih situacija, od kolapsa Agrokora, preko reakcija na potrese i pandemiju, do ublažavanja posljedica rata u Ukrajini. Premijer nikada ne propušta naglasiti ni ostvarivanje velikih infrastrukturnih projekata poput dovršetka Pelješkog mosta, kao ni ovogodišnji ulazak zemlje u šengenski prostor i europodručje. A sve to uz kontinuirano povećanje plaća i mirovina. S druge je strane, tvrdi šef Vlade i HDZ-a, druga Hrvatska, ona oporbena, koja ne radi ništa drugo nego lijepi Vladi i HDZ-u etikete korupcije i izdaje. Oporba to čini jer je, smatra Plenković, nemoćna i shvaća da gubi izbore.

Svoju verziju podjele zemlje ima i predsjednik Republike Milanović, ali na ponešto drukčiji način. On, naime, vidi 'Hrvatsku koja ide naprijed, ali raste deformirano, rastu joj uši i rep, ne razvijamo se kako trebamo'. Prema njemu, postoji 'Hrvatska koja se nekako batrga i jedna razbojnička, klijentelistička Hrvatska, i to ljudi vide i osjećaju'. Jasno je tko su razbojnici i jasno je da takav tip ponašanja, odnosno dispozicije u pravnoj državi podliježe sankcijama. No kako se boriti protiv klijentelističkog ponašanja koje odreda ima veze s najširim spektrom zloporabe političke i društvene moći? Nekomu će klijentelizam asfaltirati put do bespravno sagrađene kućice, nekoga će održavati na najvišem položaju u javnom poduzeću, a nekomu zaposliti blisku osobu ili više njih.

Hrvatska je svoju tranziciju od autokratskog poretka do konsolidirane demokracije započela u vrlo teškim okolnostima promjene društvenog uređenja, državnopravnog statusa, rata i poraća te međunarodnog položaja. Neovisno o statusu članice niza ključnih međunarodnih integracija, standardom života svojih stanovnika te pravnom zaštitom i institucionalnom potvrdom tog standarda i dalje je jedna od najmanje razvijenih članica Europske unije, a koju je u proteklih četvrt stoljeća pretrčalo više bivših socijalističkih zemalja u Europi, onih od kojih je Hrvatska bila razvijenija i početkom i krajem 1990-ih. Korupcija i klijentelizam među najvažnijim su razlozima tog zaostajanja, kao i vlast koja ne čini dovoljno da bi se ti razlozi što prije i uspješnije otklonili. Zato i postoje dvije Hrvatske. Prva živi odlično jer je vezana uz vlast, a druga uz nju tek preživljava.

O tome svjedoče i redovita ispitivanja javnog mnijenja, prema kojima najmanje dvije trećine ispitanika svakog mjeseca odgovaraju da država ide u lošem smjeru. Ovisno o recentnim zbivanjima, taj se postotak penje i na iznad tri četvrtine ispitanih. Stoga je i moguće da se u zemlji s otprilike trećinom podrške birača, onih koji smatraju da država ide u dobrom smjeru, osigura parlamentarna većina. Netko će biti zadovoljan sigurnošću radnog mjesta, netko kakvim-takvim životnim standardom, a netko računa na to da će mu vlast osigurati uvjete za enorman prosperitet i dugoročno zadržavanje tog prosperiteta. Vlast je zbog svega toga postala jednim od najvažnijih društvenih resursa jer osobna promocija u najširem rasponu ovisi o zaštiti i podršci vlasti, od mjesne do nacionalne razine. Hrvatska je danas, unatoč svim promidžbenim hvalospjevima same vlasti, zemlja slabo iskorištenih potencijala u kojoj se neprestance hrvaju zakoni i bezakonje, promiče nagrađivanje podobnosti, a ne sposobnosti, te povremeno pojavljuju autokratske tendencije čim se osjeti da je obnašanje vlasti jedina zaštita od osobnog i kolektivnog otkidanja od privilegija. Tako se uistinu održavaju dvije Hrvatske, prva u kojoj je biti na vlasti ključ osiguravanja uspjeha, kako god se taj uspjeh doživljavao, i ona druga, u kojoj je istinski uspjeh preživjeti svaki mjesec s plaćom koja se zarađuje u ustanovama i poduzećima ovisnima uglavnom o državi i oslanjanju na rentijerski položaj. Zemlja koja najvećim dijelom ovisi o Suncu, moru i političarima nije daleko od 'kamenog doba s internetom'. Osobito jer živi od prodaje tog kamena preko interneta.

Kako stvari stoje, na parlamentarnim izborima sljedeće godine ponovno će pobijediti jedna od navedene dvije Hrvatske. Međutim ni ona druga, kojoj vlast nije cilj nego sredstvo do boljeg života, nije bez šansi. No zasad joj nitko politički suvisao ne nudi sagraditi asfaltni put do pobjede. Pošteno i na izborima.