Prije par dana došlo je na vratima tvornice Zastava kamioni u Kragujevcu do nemilih scena. Sindikalni aktivisti te tvornice spriječili su skupinu sudskih ovrhovoditelja da uđu i popišu dio imovine u vrijednosti od nešto preko 20 milijuna dinara (102 dinara idu u jedan euro). Razmijenjene su uobičajene ružne riječi, nasilja nije bilo, a ovrhovoditelji su se povukli uz prijetnju da će sljedeći put doći s policijskom pratnjom, pa bumo vidli.

E, sad: oko čega je nastao spor? To je ono zanimljivo. Ovrha je, naime, naređena da bi se zadovoljilo radničko pravo – što god sindikat o tome mislio. Davne 1991. radnik te tvornice Tomislav Jovanović dobio je otkaz jer je odbio niže radno mjesto na koje je bio protuzakonito raspoređen. Tomislav je, normalno, tužio tvornicu; sud je rastezao, zaboravljao, iznova otvarao parnicu itd. i tako dvadeset godina. Onda su se u jednome trenutku Tomislav i njegov pravni zastupnik požalili Međunarodnom sudu pravde u Strasbourgu. Taj visoki sud riješio je da je Tomislav Jovanović protuzakonito prvo premješten, a zatim i otpušten, pa je naredio državi Srbiji da mu tvornica Zastava kamioni ima isplatiti zaostale plaće u iznosu od sadašnjih sedam milijuna dinara, uz prateće kamate koje cijelu svotu dižu na 20 milijuna i nešto.

Pravo radnika Tomislava zadovoljeno je – pa makar i u dalekom Strasbourgu - nakon dvadeset godina, što je hvale vrijedno. Znamo i iz drugih primjera da je pravda spora, ali dostižna (Glavaš, Merčep itd.).

Sindikat Zastava kamiona našao se u situaciji nadasve neugodnoj: dužnost mu je štititi radnička prava, dakako, pa bismo se trebali radovati Tominoj pobjedi u Strasbourgu. S druge, pak, strane, ova ovrha mogla bi dovesti tvornicu u kojoj rade do stečaja – u najgorem, premda ne i nevjerojatnom slučaju. Dvadeset milijuna nisu neki novci, ali tvornica je već u dugovima, proizvodnja zbog krize opada, a ovrha bi je mogla i zaustaviti potpuno. Što sad?

Ako ćemo pošteno, država Srbija trebala bi isplatiti radnika Tomu, a ne tvornica: njezini sudovi krivo su presuđivali, razvlačili i dopustili da stvar završi čak tamo, na plavoj Rajni. Skoro je izvjesno da će tako i biti, nakon te sindikalne intervencije na kapiji. Sve je, dakle, dobro u najboljem od svih svjetova.

To, međutim, neće riješiti trajni problem države Srbije (i još nekih država) s tim Međunarodnim sudom pravde u Strasbourgu. Po riječima Mirka Carića, pravnog zastupnika Republike Srbije kod toga suda, Srbija je do sada izgubila 95 posto parnica (riječ je o preko tri tisuće parnica!), a taj trend prijeti da će se nastaviti. Domaći sudovi, čini se, potpuno ignoriraju okolnost da sada postoji još jedna, vrhunska žalbena instanca i da bi se trebali ipak malo potruditi oko poštenog, zakonitog i pravovremenog presuđivanja. Na to je, inače, više puta upozoravano u slučajevima skandaloznih presuda novinarima zbog 'duševnih boli'.

Srbijansko pravosuđe (za hrvatsko ne znam, ali slutim), osim rijetkih iznimaka, sustavno ignorira tu opasnost iz Strasbourga. Zašto? Zato što može, kako vele djeca u Srbiji. Zašto može? Zato što srbijanska politička klasa sustavno odbija stvarnu reformu naslijeđenog Miloševićevog pravosuđa i sklona je ugađanju i udvaranju sucima; valjat će im za jednoga dana... Ova najnovija 'reforma pravosuđa' završila je kao tužni skandal jer je reizbor sudaca i tužitelja bio obavljen prema stranačkim kvotama, a ne po utvrđenim mjerilima struke i prava. Zbog svega toga, naravno, suci ne osjećaju nikakvu odgovornost (ne znam kako je u Hrvatskoj, premda slutim) za daljnju sudbinu svojih pravorijeka. Još nismo vidjeli da je sudac čija je presuda oborena u Strasbourgu bio zamoljen da iz vlastitoga džepa nadoknadi nastalu štetu; o povredi časti i ugleda Republike Srbije i da ne govorimo. Država koja gubi 95 posto sporova pred Međunarodnim sudom pravde u Strasbourgu morala bi se ipak malo zamisliti nad tom tužnom činjenicom, barem stoga što aspirira na članstvo u Europskoj uniji...

Nemile scene na kapiji tvornice kamiona u Kragujevcu, dakle, daleko su značajnije po državu i društvo u Srbiji, nego po pojedinačne sudbine radnika Tome, njegovih pravica, sindikata i tvornice. Ovdje je, mili moji štioci, riječ o vladavini prava, o zakonu jednakom za sve, o pravičnom i poštenom suđenju bez nepotrebnih odlaganja i razvlačenja. Pravda koja kasni dvadeset godina sumnjiva je pravda (pitajte Tihomira Rubešu i Tonija Nobila: sve znaju o tome i na vrijeme su rekli). Sliku ubijene Aleksandre Zec trebalo je objaviti odmah, u jesen 1991, na primjer; sada je i kasno, i neukusno, i licemjerno. Tomislavu Jovanoviću trebalo je dodijeliti pravednu odštetu odmah, 1991, pa bi država Srbija i tvornica kamiona mnogo jeftinije prošle. To sam htio reći.