I ova 2012. godina, bez obzira na nove nade, novu Vladu, nove ljude i nove izazove, ipak će ostati zapamćena samo kao godina propuštenih šansi. Ni očekivanog preokreta, ni nove hrabrosti, ni novog duha, ni novog zajedništva. Ne kako živjeti, nego kako preživjeti, u starom znaku nedopustivo neučinkovite, prijetvorne, bahate, sebične i cinične politike. Neki su bivši moćnici konačno završili u zasluženom zatvoru, neki su državni računi konačno dovedeni u red, neki su zakoni usvojili dodatne civilizacijske vrijednosti, ali ova godina promjena bez preokreta nije donijela nikakav bitni napredak, dosljednu odgovornost, dostupni rad i održivi razvoj. Neki novi i drugačiji premijer, neki novi i nepoznati ministri, ali ne i društvena, politička, i gospodarska katarza. Bila je to godina vrtnje u začaranom krugu, od neuspjeha do neuspjeha, godina krpanja i krparenja, više u znaku promašaja, negoli u uzletu nekih novih i presudnih ideja.

U siječnju i veljači mnoge su se stvari činile još mogućim, a neke su počele u znaku nedvojbenih uspjeha. Linić je sačuvao ugroženi rejting, Vesna Pusić je izvukla referendum o konačnom pristupu EU, a državni odvjetnik dobio puno povjerenje za čišćenje dosadašnjih štala, bez obzira što su mu novi gospodari, dok su još bili neporočna oporba, godinama prijetili da će ga čim osvoje vlast, naglavce izbaciti kroz prozor. Obrana rejtinga proslavljena je kao novi Dan državnosti, dok su 'glavata gospoda' obećavala da će prve lopate za nove energetske divove već u lipnju otvoriti novo poglavlje 'državnog kapitalizma'. I puno žbuke i stiropora, u propaloj obnovi nepropusnih fasada, smrdljivog ugljena i skupog uvezenog novca, kao program velike i neizbježne obnove, u čemu su poslovični gubitnici (javna poduzeća) trebali odigrati ulogu novih motora razvoja.

Umjesto onih koji su već nakon nekoliko mjeseci morali otići (Ferdelji, Komadina, Mirela Holy), došle su lokalne stranačke zvijezde, u čemu se stručnjak za kontinentalni turistički marketing odmah bacio (ne bez uspjeha) na sređivanje brodogradilišta. I u Bruxellesu, i u Zagrebu, Milanović je dokazivao svoje vrhunske kozerske sposobnosti, dok je Linić uzaludno upozoravao ministre da se drže proračunskih dogovora. A svemoćni 'prvi potpredsjednik Vlade' putovao na sve strane od Rusije do Katara) u uzaludnoj nadi da će biti pomilovan i u Mađarskoj, kada se već u Hrvatskoj farizejski obranio da je 'odgovoran, ali ne i kriv' za smrt dvoje ljudi.

Josipovića su prvo napadali zbog bliskih veza s Tadićem, a sada bi opet trebao dokazati da se Hrvatska može sporazumjeti i dogovarati sa susjedima. Srbija je postala još više Srbija, a Slovenija sve manje Europa, dok je odlične odnose s Mađarskom pokvarila svađa oko INE. Hrvatska je potpuno zaboravila koliko Hrvata živi u BiH, a od jutra do ponoći prvo zagovarala izgradnju Pelješkog mosta, a od ponoći do jutra obećavala samo trajektne linije. Bez dobrih odnosa s BiH Dubrovnik će se pretvoriti u hrvatski Falkland. Bez dogovora sa Slovenijom, Hrvatska neće ući u EU. Bez tihe diplomacije oko promjene ugovora, INA će još čvršće ostati u mađarskim rukama. Bez dobrih poslovnih odnosa sa Srbijom, Hrvatska će postati uzaludno europsko predziđe, a bez kažnjavanja zaostalih ratnih zločina i potpore povratku izbjeglih, Hrvatsku će čak i dobri prijatelji ponovno pribiti na međunarodni stup srama.

Obnova zagrebačke zračne luke pomaknuta je za pola godine, a propali su i snovi o izgradnji nove nizinske dvotračne željezničke pruge, koja bi Rijeku konačno učinila velikom srednjoeuropskom lukom, dok više nitko ne zna što će stvarno preživjeti od prevratnog projekta Brijunske rivijere.I tako u tih nepunih dvanaest mjeseci, Hrvatska strepi pred obećanom Europom, a još tavori na rubu Balkana, više kao američki diplomatski vazal, a tek potom kao pouzdani europski suputnik, u stalnim provalama političkih bahatosti, prostačkim stranačkim sukobima i uzaludnim naporima da se građane i glasači prevari providnim lingvističkim žongliranjem.

Loši i dobri Hrvati

Nije dobro, ali ne i tragično, pokušava dokazati premijer, dok počinju nova natezanja između Vlade i Hrvatske narodne banke, SDP-a i HNS-a, Mršića i sindikata, Vlade i Crkve, poslodavaca i zakonodavaca. Za Premijera nismo bili mnogo bolji niti kada smo ipak obranili najniži prolazni rejting, ali ni sada kada smo završili u smeću, nismo postali mnogo lošiji. Loši smo i kada smo dobri, a dobri smo i kada smo loši, žonglira Premijer, u ulozi samouvjerenog čudotvorca, koji neće rezati mirovine i otpuštati činovnike, a mudro šuti o onim pravim i dugoročnim odlukama, koje bi konačno donijele novac, a ne samo punile Burzu, krpale proračun i praznile novčanike.

U isprepletanjima svih tih paradoksa, samo Kaptol tvrdi da je riječ o izrazito lijevoj Vladi, onoj koji razara čovjeka i vodi križarski rat protiv pravih katoličkih vrijednosti, dok bi se među svim ostalim tumačima društvenih modela, jedva našao poneki drugi koji bi tvrdio da je riječ o Vladi koja dosljedno svjetonazorski pripada nekom lijevom centru. Ova hrvatska kriza se prelama na leđima onih koji su već i prije bili propali i pregaženi, a ostavlja nedirnute one koji gospodare većinom postojećeg novca – od rasipnih državnih poduzeća, do pohlepnih privatnih poduzetnika. Nameti rastu, a standard opada, dok HNS brani one koji imaju, a SDP uporno spašava proračun. I ne samo u Hrvatskoj: socijaldemokracija u cijeloj Europi više ne postoji kao koherentni gospodarsko-svjetonazorski sustav, nego provodi politiku nemilosrdnog neoliberalizma, a zagovara pomirenje malih koraka, pa čak i u Francuskoj, Hollande gubi masovnu potporu, dok u Austriji, gdje je socijaldemokratski premijer jednom 80-godišnjaku (Karl Blechta) povjerio nemoguću zadaću da u kriznoj Europi izmisli novi set socijaldemokratskih vrijednosnih ciljeva.

Ova Vlada nije lijeva Vlada, ona mete neoliberalnom metlom, a tek ponekad zaigra u kolu postmodernog libertanizma u skladu s osobnim sklonostima pojedinih ministara, pa se Crkva bori protiv izmišljenog neprijatelja, koji baš kao i ona sama, uzaludno traži svoju izgubljenu dušu. Pa ipak, čak i takva Vlada još može računati s općedruštvenim strpljenjem, spremnošću na žrtve i voljom za temeljite promjene. Za Hrvate se kaže da su prgavi, svojeglavi, nesložni i neodgojeni, ali je upravo ova odlazeća godina dokazala da i u najgorim okolnostima građani Hrvatske još ostaju suspregnuti, brižni i samozatajni. Oni ne izlaze na ulice, oni poslušno vraćaju zaostalo ratno oružje, oni još nisu palili vlastite automobile i pljačkali vlastite dućane.

U danima opće krize to čini onaj osobito dragocjeniji društveni kapital kojeg bi trebalo čuvati kao oko u glavi. Ova je Vlada očevidno precijenila svoje mogućnosti, a tek treba shvatiti da bez temeljitih promjena – od rekonstrukcije ministarske momčadi, do objave čvrstog razvojnog programa i jasnih programatskih ciljeva – više niti u Hrvatskoj neće biti moguće sačuvati taj blaženi društveni mir i blagoslovljenu građansku disciplinu. I bez obzira na lokalne izbore, koji su već sada postali važniji od bilo kakve gospodarske pouzdanosti. Dobrog ministra zdravlja sile da se kandidira kao prisilni gradonačelnik, a to je pouzdan znak – vrlo bolesne politike. Umjesto da se odmah počnu polagati neki neizbježni reformski ispiti, prvu polovicu ove nove 2013. neće obilježiti završetak europskog puta, već nastavak balkanskih predizbornih obračuna.