Unatoč svim problemima u Hrvatskoj, predsjedničku dužnost obnaša, u odnosu na sve ostale političare, uvjerljivo najpopularnija osoba u ispitivanjima javnoga mnijenja. S druge strane najnepopularniji su političari čelni ljudi dviju najjačih političkih stranaka, jedne vladajuće, a druge oporbene. Samu Vladu podržava tridesetak posto ispitanika, dok njezin rad već mjesecima ne podržava više od polovice ispitanih građana. Dakako, velika većina njih smatra da se zemlja kreće u pogrešnom smjeru...

Sažetak je to redovitoga mjesečnog istraživanja agencije Promocije plus o društvenim i političkim preferencijama CRO Demoskop, provedenoga početkom studenoga. Da, ali koje godine? Pravo je iznenađenje, ili možda ne, podatak da se navedeni rezultati odnose i na studeni 2013. i na studeni 2018. U oba se slučaja na vrhu ljestvice pozitivnoga doživljaja hrvatskih političara našao predsjednik, odnosno predsjednica Republike Hrvatske. To je u studenom 2013. bio Ivo Josipović, a pet godina kasnije sadašnja šefica države Kolinda Grabar Kitarović. Na vrhu ljestvice negativnoga doživljaja hrvatskih političara bili su prije pola desetljeća tadašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko i predsjednik SDP-a Zoran Milanović, a sada Karamarkov nasljednik Andrej Plenković te Milanovićev nasljednik Davor Bernardić. Ni sada ni prije pet godina hrvatske vlade nisu uživale povjerenje više od trećine ispitanika, dok je doživljaj smjera kretanja zemlje u oba slučaja naglašeno bio i ostao 'pogrešan'.

Mijenja li se u hrvatskoj politici i Hrvatskoj općenito bilo što? Jedino političari te njihove stranke i koalicije koji u pojedinim razdobljima zauzmu najviše dužnosti u političkom sustavu. Sve je ostalo – doživljaj njihova rada, odnos među pojedinim obnašateljima političkih dužnosti i pokazatelji društvenog optimizma – manje-više isto. Stoga ne čudi to da politička situacija iz studenoga 2013. dobrim dijelom podsjeća na trenutačnu. Osobito kada je riječ o odnosu pojedinih dijelova izvršne vlasti. Konkretno, osoba na čelu države i čelu Vlade.

Dok su to u jesen 2013. bila dvojica političara izabrana na svoje dužnosti s članskom iskaznicom SDP-a, to su danas dvoje HDZ-ovaca. S obzirom na to da je do sljedećih predsjedničkih izbora ostalo nešto malo više od godine dana, a aktualni se odnos predsjednice Kolinde Grabar Kitarović i premijera Andreja Plenkovića može usporediti s odnosom bivšeg predsjednika Ive Josipovića i bivšeg premijera Zorana Milanovića, postavlja se pitanje hoće li i rasplet biti – sličan. Odnosno može li doći do 'josipovićevizacije' Kolinde Grabar Kitarović, koja bi u tom slučaju, unatoč neprijepornoj popularnosti u odnosu na ostale političare te moguću konkurenciju, u konačnici izgubila izbore? I bi li mogući predsjedničin poraz na izborima pripomogao parlamentarnoj oporbi da, baš poput oporbenog HDZ-a 2015., uspije doći do većine na sljedećim izborima za Hrvatski sabor?

Kako je počeo Josipovićev politički kraj

Prije pet godina, a posebice kako su se približavali prošli predsjednički izbori, odnos između tadašnjeg šefa države i šefa Vlade u najmanju je ruku bio politički hladan. Zoran Milanović bio je na čelu poprilično nepopularne i, kako će rezultati pokazati, ne osobito uspješne Vlade, dok je s HDZ-ovim čelnikom Tomislavom Karamarkom neprestance bio najlošije doživljavan političar u zemlji. Zbog toga ne čudi da je SDP pod njegovim vodstvom u manje od godinu dana 2015. i 2016. dvaput izgubio parlamentarne izbore. Milanovićev je SDP prethodno mlako podržao Josipovićevu predsjedničku kampanju, ali ni sam Ivo Josipović nije imao ni sadržaj ni strategiju vlastitog nastupa na izborima. Usto, pokušao se distancirati od nepopularnog premijera i Vlade s istog dijela svjetonazorskog spektra te posve podcijenio i HDZ kao pravoga političkog suparnika, čijim se istomišljenicima u društvu neuspješno pokušao približiti, i Kolindu Grabar Kitarović kao izvrsno izabranu protutežu njegovoj osobnoj i političkoj pojavi. Ishod je rezultatski najneizvjesnija pobjeda na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj dosad te de facto završetak Josipovićeve političke karijere.

Hoće li uskoro i Milanovićeva politička karijera završiti ili se pak revitalizirati, znat će se odluči li se bivši predsjednik SDP-a kandidirati na sljedećim predsjedničkim izborima. Na njih Kolinda Grabar Kitarović zasad stiže s velikom prednošću, upravo onakvom kakvu je i Ivo Josipović imao godinu dana prije svoga potencijalnog reizbora.

Dapače, Ivo Josipović je dvanaest mjeseci uoči izbora 2014. bio znatno popularniji u ispitivanjima javnog mnijenja no što je to danas Kolinda Grabar Kitarović. Ona, dakle, može ili beskonfliktno odraditi generičku izbornu kampanju temeljenu na samoj sebi ili se u svijesti birača pokušati pozicionirati na čvršćim političkim temeljima i konkretnoj, desnoj ideološkoj matrici. S obzirom na to da među oporbenim političarima ne vidi potencijal za takav tip sučeljavanja, ostaje joj profilirati se u odnosu na jedinoga preostalog suparnika u političkom prostoru. To je, naravno, Andrej Plenković, premijer koji je po svom habitusu puno bliži predsjedničkoj dužnosti negoli premijerskoj, ali u danim okolnostima jednostavno nije mogao birati tadašnji pravac svoje političke karijere. S druge strane, Kolinda Grabar Kitarović više je puta pokazala da joj nedostaju ovlasti koje ima čelna osoba Vlade te je u ovom trenutku nagomilala daleko više negativnih kritika prema Vladi i njezinim članovima od svojedobno Ive Josipovića u ocjenama rada Milanovićeve vlade. No koliko bi predsjednica bila uopće popularna kao moguća premijerka baveći se problemima poput Uljanika, mirovinske reforme i plaća u javnim službama?

Nova 'desnica' i nova 'ljevica'

Međutim ključna je razlika između odnosa Ive Josipovića i Zorana Milanovića prije pet godina te Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića danas u postojanju, odnosno nepostojanju suparnika u drugom dijelu političkog spektra. Prije pet godina HDZ je, čak i na čelu s dokazano neuspješnim Tomislavom Karamarkom, bio nadmoćan suparnik SDP-u na svim razinama izbora i, što je najvažnije, u percepciji birača. Današnji SDP pod vodstvom Davora Bernardića te potencijalnim vodstvom njegovih neistomišljenika predstavlja opasnost jedino samom sebi te je postao posve irelevantan u gotovo svim političkim procesima u zemlji. Slično vrijedi i za ostale oporbene stranke, dok god se ne pojavi netko ili nešto posve drukčijeg sadržaja i utjecaja.

Zbog toga si predsjednica Republike i predsjednik Vlade mogu priuštiti ovakav luksuz međusobnog nerazumijevanja jer jedno drugom formalno ne konkuriraju. Naprotiv. Njih su dvoje nova 'desnica' i nova 'ljevica' u zemlji, čime se na neočekivan način ispunio san predsjednika Franje Tuđmana da upravo HDZ integrira cjelokupnu ideološku baštinu hrvatske politike. Problem je činjenica da je takav 'pluralizam' održiv jedino u jednostranačkim sustavima. Rezultat bi toga mogla biti i situacija da aktualnoj predsjednici na izborima pravi suparnik bude nevidljiv. I zato najjači.