Homofobi svih zemalja, nacija i vjerskih uvjerenja anonimno su se istakli na Pressovom forumu onime što se politički korektno zove 'govor mržnje'; na običnom govornom jeziku to se zovu bedastoće, gadosti i svinjarije. Suzdržat ću se, iz razloga pristojnosti, od citiranja; uostalom, znate i sami kako to izgleda.

Ova bi prvostupanjska presuda, pa čak i na globu koja nije mala (oko 25 tisuća eura, plus troškovi), mogla postati presedanom u srbijanskom pravosuđu. Do sada su sudovi globili novine dosta okrutno, teškom rukom i često nepravedno zbog 'duševnih boli' i već toga. Ovo je prvi puta da neki sud uđe u tu šikaru internetskog svijeta divljine. Vidim danas da je ugašena i jedna web stranica sličnog usmjerenja u Hrvatskoj: ono nešto u lascivnim stihovima, nemojte me tjerati da i to citiram. Jesu li stranicu srušili hakeri, je li je webmaster iz predostrožnosti ubio sam ili je tu uredovala i policija – još nije jasno. Slutim nekako da su splitski događaji oko parade ponosa u subotu imali neke veze s tim.

Sud u Beogradu je, dakle, riješio da je vlasnik web stranice odgovoran za njezin sadržaj. Upravo stoga postoji i mjesto moderatora web stranice, doduše ne svuda. Neki moderatori veoma su velikodušni i puštaju svašta, ali ipak, to je dobar put. Postoji škola mišljenja koja veli da je internet pojava nadasve 'demokratska', da svatko ima pravo na mišljenje koje će iznijeti cijelom planetu ravnopravno sa svakim drugim mišljenjem. Tu je dvojbu, srećom, razriješio suvremeni američki filozof Harry Callahan svojim aksiomom: 'Mišljenje je kao i dupe: svatko ga ima.'

Problem našega vremena i te histerične 'ekstaze komunikacije', međutim, i jest u tome što je kvaliteta zanemarena: svaka budala misli da ima pravo svoja blesava smatranja i ukazivanja plasirati ravnopravno sa svima drugima. Iz raznih svojih sebičnih razloga, sve više medija i urednika potiče takove dirljive ambicije. Novine i portali vole mnogo komentara na svojim web stranicama jer tako dižu svoj rejting kod oglašivača. Televizije sustavno dovode u žive debatne emisije (najjeftiniji žanr na TV-u, ne zaboravite!) kojekakve oriđinale i marginalne 'mislioce' i tako prave rimski gladijatorski cirkus namjesto ozbiljnih razgovora o nečemu konkretnome i stvarnome, što je od javnog interesa. Te emisije tek su još jedan oblik estradne zabave: evo im je Slaven Letica pokazao, evo se Branimir Bilić opet istakao izborom gostiju, evo se Ante Tomić herojski borio, bravo, Mamiću, vidi ti Hloverke, ne da Jergović na sebe itd. Nemojte mi zamjeriti što u istu rečenicu stavljam različite ljude. Ne gleda se niti sluša što je tko tamo izgovorio, što zastupa i kako. Gleda se konačni dojam, pa i onaj 'umjetnički' – tko je koga bolje zajebao.

Sada se očito bliži trenutak u kojemu će se administratori i moderatori web stranica (svih mogućih) morati suočiti s barem osnovnom odgovornošću: što pustiti i što ne pustiti van od te neizmjerne ponude raznih mišljenja, sudova, smatranja i ukazivanja dokonih i frustriranih marginalaca. U ova tužna postmoderna doba kvaliteta je žrtvovana fikciji 'jednakosti', a sve masovnosti radi. Kvantiteta, na žalost druga Engelsa, ne prelazi neizbježno i nužno u kvalitetu. Iz najnovijeg iskustva masovnih medija, bojim se da je upravo obrnuto. Nisam siguran da su se negdje usput zagubili kriteriji kvalitete; sigurno nisu: znamo mi svi u srcu našemu veoma dobro razliku između pametnog i bedastog, razumnog i mahnitog, dobrog i lošeg, ispravnog i pogrešnog.

Ponekad pomislim da smo svi skupa žrtve planetarne urote idiota koji žele da ih se čuje, pa što god i kaj god imali reći. Odatle i ta najezda anonimnih kretena i manijaka na web stranice; zato i pozdravljam presudu tog beogradskog suda koji je oglobio dnevne novine Press jer su bez kriterija puštale svaku budalu da na njihovoj web stranici kaže ono što se u kavani ne bi usudila reći.

A splitski incident tek je normalna posljedica svega toga, kao i beogradski gay pride prošle jeseni, crnogorska epizoda i slični događaji. To je pitanje koje treba postaviti svim našim vlastima i političkoj klasi: je li homofobija – osim pohlepnog i razbojničkog tranzicijskog kapitalizma – jedino što spaja bivše jugoslavenske narode? Razlike u manifestiranju homofobije minimalne su: u Splitu se vikalo 'Cigani!', na primjer, ali to spada u folklor; njima su i Zagrepčani Cigani kad dotle dođe. Bit stvari je u tome da homofobija ima prešutnu podršku desničarskih stranaka i crkava u svim našim bivšim zemljama. Na svu sreću – eurofobi, tišina! – imamo i jak i učinkovit pritisak EU-a na tu temu, pa se naše vladajuće stranke i koalicije preko volje odlučuju slati policiju da tu nešto ureduje, sve više i više. Evo se i beogradski sud ohrabrio da im podvikne. Već čujem da se neki u toj Europi spremaju zaoštriti stav prema pristupanju Hrvatske i približavanju Srbije – upravo zbog toleriranja homofobije.

Homofobi svih zemalja ujedinili su se davno, kao i neonacisti, rasisti i klerofašisti: prvo napadamo pedere i lezbače, a ljevičari, muslimani i niže rase tek će doći na red, samo polako.