Višestranačje u Hrvatskoj u dubokoj je krizi, možda i opasnosti. Ne, nitko ne namjerava uspostaviti jednostranačku diktaturu. Dogodio se efekt vakuuma, ili efekt usisivača. Dva dominantna bloka hrvatske političke scene koje personificiraju SDP i HDZ ispražnjeni su od bilo kakvog suvislog sadržaja a ta je, pak, praznina ispraznila od svakog sadržaja i višestranačku formu koja još uvijek nominalno postoji po Ustavu i zakonima. Višestranačje se svelo na privid koji umiruje savjest, ali ne funkcionira kao tržište racionalnih političkih ideja i programa.

Vladajuća koalicija doima se kao tehnička, prijelazna vlada posvećena isključivo namicanju fiskalnog novca. Njeno inzistiranje na fiskalnom legalitetu i halabuka koja prati naplatu poreza onemogućuju raspravu o fiskalnom legitimitetu, pa tako i o suštinskim pitanjima ekonomije i demokracije u Hrvatskoj i ne samo u Hrvatskoj: zašto je državi potreban toliki novac i na što ga je spiskala? I zašto nije dobro da država raspolaže tolikim novcem, zapravo tolikom moći?

Dok je vladavina koalicije svečanost nesposobnosti u kojoj se više ne zna što je šuma, a što stablo, HDZ je zatočen u svojoj morbidnoj nacionalističkoj retorici čija jedina svrha je izazivanje euforije ili bjesova kod odanih pristaša, sasvim u skladu s HDZ-ovom vizijom virtualne stvarnosti sazdane od loših komedija i sirove strave. S druge strane, ne zna se što zapravo želi vladajuća koalicija, a kada se čini da zna i kada posegne za nekim prosvjetiteljskim i civilizacijskim potezima, kakvi su zdravstveni odgoj i zaštita prava na oba pisma, kompromitira ih nespretnošću, neiskrenošću i pogrešnim argumentima.

Dijalog vladajućih i opozicije, čiji značaj i učinak za demokraciju je nemoguće dovoljno naglasiti, svodi se na tvrdnje HDZ-a da su vladajući neučinkoviti (što je točno), a vladajući optužuju HDZ da je iza sebe ostavio neizrecivi nered (što je također točno). U pravu su i jedni i drugi ali od toga nema nikakve koristi jer nijedan politički blok nema ni ideološku ni operativnu viziju izlaska iz krize. Legitimitet vladajuće koalicije temelji se, doduše, na jednostavnoj činjenici da vladajuća koalicija nije HDZ ali to biva sve manje bitno, jer je HDZ-u sužen prostor za proizvodnju štete, kako zbog članstva u Uniji tako i zato što više i ne postoji ništa što bi se još moglo uništiti.

Taj prazni antagonizam izazvao je izvjesne pomake na političkoj sceni, ali ni od njih nema koristi. Brblja se o takozvanom Trećem putu, a da nitko nije zavirio u udžbenike i leksikone i provjerio da je Treći put neka vrst socijalnog fašizma s odgovarajućim klerikalnim začinima. (Nekima takvo što jamačno zvuči primamljivo, ali to je druga tema). Jasno, u alternativu spadaju i iluzionisti koji se zalažu za neposrednu demokraciju i proklinju kapitalizam i globalizam čime samo idu na ruku nacionalistima.

Takvo stanje dovelo je do političke, ekonomske, pa i civilizacijske entropije, a dugoročno bi parlamentarna demokracija u Hrvatskoj mogla biti kompromitirana i prije nego što je doista počela funkcionirati. Onako kao što je sloboda tržišta već odavno prezrena iako je nikada nije ni bilo.

Možda je to slučajna simbolika, a možda postoji i suštinska veza: na jednak način kojim su stranke višestranačku formu lišile sadržaja, proračun je privredu lišio novaca. Kao što ne postoji političko tržište tako je najvažnija privredna djelatnost, umjesto proizvodnje, postala fiskalna raspodjela – novaca kojih zapravo nema.

Ostaje pitanje: do kad će ovo trajati i hoće li ikada biti bolje? Ili će netko u očaju, nestrpljenju – i naivnoj nadi da je to put prema boljitku – izazvati kakvu revoluciju ili sličnu apokalipsu? Ne. Politička elita stvorila je društvo koga pokreće vakuum: ex nihilo nihil. Sve je usisano: opustošenost je tolika da nam se više ni ništa osobito loše ne može dogoditi. Uvijek će biti ovako, polovično, jadnjikavo, malo bliže ili malo dalje od bankrota. Ako se poboljša svjetska i europska situacija, bit će malo bolje, a ako se pogorša bit će još gore.