Otkako je prije desetak dana krenula priča o prodaji 42 posto udjela ruskog Sberbanka u Fortenovi investitoru Saifu Alketbiju iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, po tko zna koji put aktivirana je i teza o tome da je Hrvatska rasprodana zemlja koju kontroliraju stranci. Možda je ovog puta strah od tih stranih uljeza potenciran činjenicom da nas je vijest o prodaji udjela u Fortenovi podsjetila da je jedna kompanija iz nama danas gotovo pa neprijateljske zemlje najznačajniji udjeličar u našoj najvećoj kompaniji
Možda nam je neobično i to da je udio u Fortenovi kupio investitor iz nama egzotične zemlje, s kojom Hrvatska ne gaji ni posebno prijateljske odnose niti s njom ima osobito razvijenu gospodarsku suradnju. Bilo kako bilo, naš strah od svih tih opasnih stranih uljeza još jednom se razbudio pa opet jačaju pozivi da se, usprkos našoj dubokoj ekonomskoj integriranosti u europski ekonomski prostor, hrvatsko gospodarstvo vrati u hrvatske ruke.
No do koje je mjere uopće hrvatsko gospodarstvo pod kontrolom stranih kompanija? Od nešto preko 180 tisuća poduzeća registriranih u našoj zemlji u 2019., posljednjoj godini za koju imamo podatke, njih svega 6,7 tisuća ili 3,7 posto je u stranom vlasništvu. Ta poduzeća zapošljavaju 185 tisuća ljudi, što predstavlja 17 posto ukupnog broja zaposlenih u pravnim osobama. Ona isplaćuju prosječnu mjesečnu bruto plaću od 12,3 tisuće kuna, što je za čak 60 posto više od prosječne bruto plaće koju isplaćuju poduzeća u domaćem vlasništvu. Poduzeća u stranom vlasništvu ostvaruju 203 milijarde kuna prihoda, što je 31 posto ukupnih prihoda svih poduzeća. Ta poduzeća ostvaruju i 53 milijarde kuna bruto dodane vrijednosti, što je 28 posto ukupne dodane vrijednosti koju stvaraju sva poduzeća. S obzirom na to da hrvatskih poduzeća u stranom vlasništvu ima svega 3,7 posto, a ona istovremeno ostvaruju trećinu ukupnih prihoda, logično je zaključiti da su u stranom vlasništvu uglavnom velika poduzeća.
vezane vijesti
Činjenica da su uglavnom velika poduzeća u stranom vlasništvu nije nikakav dokaz teze da je hrvatska rasprodana jer je ta pojava posve uobičajena pojava u čitavom svijetu. Prosječan udio poduzeća u stranom vlasništvu u zemljama Europske unije iznosi 3,1 posto, ona ostvaruju 35 posto ukupnih prihoda i 31 posto dodane vrijednosti korporativnog sektora te zapošljavaju 20 posto od ukupnog broja zaposlenih. Dakle i u ostatku Unije strano vlasništvo definitivno je koncentrirano u velikim poduzećima.
No ako usporedimo brojke za Hrvatsku s prosjekom novih zemalja članica Unije, s kojima je Hrvatsku uputnije uspoređivati, lako je uočiti da je hrvatsko gospodarstvo daleko više hrvatsko nego što je recimo češko gospodarstvo češko, slovačko gospodarstvo slovačko ili mađarsko gospodarstvo mađarsko, usprkos silnoj nacionalističko-populističkoj retorici mađarskog premijera. Strana poduzeća u Mađarskoj i Slovačkoj tako generiraju čak 46 posto ukupne bruto dodane vrijednosti, u Češkoj 43 posto, a u Rumunjskoj 42 posto. Hrvatska se s Litvom i Slovenijom nalazi na dnu te ljestvice pa u te tri zemlje strane kompanije generiraju tek 28 posto ukupne dodane vrijednosti. Slična je situacija i kod svih drugih pokazatelja osim udjela broja stranih poduzeća u ukupnim poduzećima, stoga u Hrvatskoj poduzeća u stranom vlasništvu imaju najmanji udio u ukupnoj zaposlenosti te drugi najmanji udio u ukupno ostvarenim prihodima.
Prisutnost poduzeća u stranom vlasništvu u Hrvatskoj ispodprosječna
Ako pak uspoređujemo Hrvatsku s prosjekom svih novih zemalja članica, naša poduzeća u stranom vlasništvu ostvaruju 21 posto manji udio u ukupnim prihodima i dodanoj vrijednosti korporativnog sektora te zapošljavaju čak 25 posto manji udio zaposlenih u odnosu na prosječnu novu zemlju članicu Unije. Jedino po čemu odskačemo jest udio broja poduzeća u stranom vlasništvu, a on je za 28 posto veći od prosjeka novih zemalja članica. Tu pojavu vjerojatno možemo zahvaliti činjenici da fizičke osobe koje nisu rezidenti Europske unije osnivaju poduzeća u Hrvatskoj jer im je to jedini način da kupuju nekretnine na hrvatskoj obali. Možemo stoga zaključiti da je hrvatsko gospodarstvo, ako ga uspoređujemo s drugim novim zemljama članicama Unije, uvjerljivo najmanje internacionalizirano, odnosno daleko je veće značenje poduzeća u domaćem vlasništvu u odnosu na ostale nove zemlje članice.
Prisutnost stranog kapitala potpomaže ekonomski rast
Je li činjenica da je hrvatsko gospodarstvo puno više hrvatsko nego što je češko gospodarsko češko dobra ili loša vijest? Ako je suditi po ekonomskim rezultatima koje ostvaruje Hrvatska, ovo je definitivno loša vijest. Naime u svim novim zemljama članicama strani kapital je ulazio u uslužne sektore poput banaka i telekomunikacijskih kompanija, tako da u tom smislu Hrvatska nimalo ne odudara od ostalih novih zemalja članica Unije. Ono po čemu definitivno odudara od ostalih zemalja činjenica je da je strani kapital u pravilu zaobilazio prerađivačku industriju. Kako su nas zaobišle strane direktne investicije u proizvodne djelatnosti, a koje su postale glavni motor rasta u ostalim zemljama, hrvatsko gospodarstvo ostalo je znatno više hrvatsko i za to je platilo iznimno visoku cijenu: niže stope ekonomskog rasta, nizak rast proizvodnosti rada i plaća, manji izvoz roba više dodane vrijednosti koje konkuriraju kvalitetom te permanentno velik deficit robne razmjene.
Zaobišli su nas i proizvodne investicije i sjedišta multinacionalnih kompanija
No osim proizvodnih stranih direktnih investicija, zbog loše poslovne i investicijske klime te visoke porezne opterećenosti rada u pravilu su nas zaobilazile i strane kompanije koje su u novim zemljama članicama tražile lokacije za svoja regionalna sjedišta. Dok su proizvodne strane direktne investicije potpomagale izvoz i otvarale nova radna mjesta, regionalna sjedišta stranih multinacionalki izuzetno su važna za male otvorene uslužne ekonomije poput Hrvatske jer otvaraju radna mjesta u pred- i postproizvodnim poslovnim (uslužnim) funkcijama poput marketinga, financija, logistike, prodaje i distribucije, a koja su daleko bolje plaćena od radnih mjesta u proizvodnji i omogućuju zemlji poput Hrvatske da iz srednje razvijene zemlje dođe do statusa visokorazvijene zemlje.
Drugim riječima, u prvih trideset godina tranzicije, koliko god neki mislili da su našu zemlju preuzeli stranci, Hrvatska je u usporedbi sa zemljama regije ostala puno više 'naša' nego 'njihova', iako se strategija 'domaće vlasništvo je najbolje vlasništvo' nije pokazala kao pretjerano uspješan model ekonomskog razvoja. Usvajanje eura i ulazak u šengenski prostor u kombinaciji s intenzivnijom integracijom Hrvatske s europskim tržištem možda će ipak u nadolazećem razdoblju uspjeti barem dijelom nadoknaditi ono što nas je zaobišlo u prvih trideset godina. No u odnosu na tih prvih trideset godina tranzicije i globalno otvorenih granica, u kojem nitko nije prebrojavao krvna zrnca stranom kapitalu, u ovoj novoj eri, u kojoj je grupiranje svijeta na više ekonomskih blokova novo normalno, ni svako strano vlasništvo više neće biti jednako poželjno. Pokušaj preuzimanja Fortenove od investitora iz Ujedinjenih Arapskih Emirata valja stoga analizirati i u tom novom kontekstu. Strani kapital će i dalje biti poželjan, a s obzirom na poslovičnu hrvatsku zatvorenost, i više nego potreban, ali sve više će postajati važno da dolazi iz nama prijateljskih i demokratskih zemalja, onih s kojima dijelimo isti sustav vrijednosti i s kojima imamo izgrađene pouzdane partnerske odnose.
