Kada podržava represiju i užasava se nad liberalizacijom poslovanja i racionalnim korištenjem državne imovine, većina samo podsjeća političku elitu na iznevjerena obećanja. Čitava ova zabuna je i počela tako što je netko obećao kako će sve biti 'naše' pa će, samo zato što je sve 'naše', zavladati neviđeno blagostanje. Mržnja prema liberalnom kapitalizmu logična je posljedica antikapitalističke, antitržišne i represivne naravi promjena koje su nastupile 1990. Ljudi hoće ono za što su glasovali, a to svakako nije bila sloboda poduzetništva i slobodnog kretanja roba, kapitala i radne snage, nego nekakav hibridni poredak koji bi se u ime 'našeg' brinuo za 'pravednu' raspodjelu 'našega' i tako svima 'našima' zajamčio doživotnu egzistencijalnu sigurnost. Gdje u tom zapletu završava glupost, a gdje počinje prijevara, teško je reći. U svakom slučaju, zamisao se ubrzo pokazala neodrživom, kako politički (u demokratskoj Europi) tako i ekonomski (u maloj zemlji čiji najveći 'resurs' je iluzija o postojanju resursa). Zato su uslijedili politički ustupci koji su u Hrvatsku donijeli demokraciju, dok je ekonomska neodrživost vladajuću elitu primorala na izvjesne, polovične i nedovoljne ustupke kapitalu i poduzetništvu. Uzalud, mnogi su u tome prepoznali izdaju, pa i uzrok krize, jer, eto, u Hrvatsku je pripušteno previše kapitalizma i 'sve je prodano strancima'.

Istina je sasvim drugačija. Privatno poduzetništvo i tržišna sloboda u Hrvatskoj su iznimke koje opstaju na marginama, a i te ostatke država sustavno uništava svim raspoloživim fiskalnim i administrativnim mjerama. Nisu pošteđene ni krčme ni tržnice koje su i u socijalizmu bile oaza tržišne slobode i poduzetništva. Ono malo poduzeća i sektora koji su u 'stranom' vlasništvu jedini su zdravi segmenti hrvatske privrede i to samo zato jer raspolažu s dovoljno kapitala da podmire visoke troškove poslovanja u Hrvatskoj. Premalo toga je 'rasprodano' i daj Bože da netko ikad poželi kupiti taj mrtvi kapital koji ne služi ničemu. Zapomaganje nad tim 'našim blagom' nalikuje na upornost usidjelice koja će radije umrijeti od gladi nego prodati svoju staru kramu.

Znatan dio hrvatskog stanovništva i javnosti – na zadovoljstvo političke elite kojoj takvo stanje odgovara jer održava strukturu na kojoj se temelji njena moć – izlazak iz ekonomske krize vidi upravo u onome što krizu samo produbljuje, u fiskalnoj represiji, sužavanju tržišne slobode i čuvanju 'obiteljskog srebra' pod svaku cijenu, riječju, u održavanju ekonomije proračunske potrošnje umjesto u poticanju ekonomije proizvodnje.

Hrvatska ekonomija (i društvo u cjelini, ali to je druga tema) je okamina sastavljena od zabluda stanovništva i nespremnosti političke elite da se odrekne kontrole nad privredom i novcem. I građanima i vlasti je i ovo malo kapitalizma previše pa se na sve moguće i nemoguće načine dovijaju kako bi ga izbjegli.

Da se razumijemo, kapitalizam uopće nije nekakva vrijednost po sebi. Naprotiv, kapitalizam je surov poredak utemeljen na trajnoj neizvjesnosti, ali upravo u toj neizvjesnosti krije se njegova kvaliteta. Svi poredci i ideologije koji su nudili sigurnost i izvjesnost, osudili su svoje podanike na sigurnu i izvjesnu propast. Jasno, i u neizvjesnosti slobodne tržišne utakmice moguće je izgubiti, ali je u njoj moguće i dobiti, ona je prije svega šansa. Dok su nacionalizam i socijalizam nudili iluzije kapitalizam nudi priliku. U kapitalizmu uspjeh nije zajamčen ali je moguć. (Uostalom, zar je zajamčeni uspjeh – uspjeh?) Možda je takva neizvjesnost nepodnošljiva i nepravedna, ali ni sâm život nije bitno drugačiji.