Malo koja politička stranka dočekuje predstojeće lokalne izbore koji se održavaju 16. svibnja kao Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti. Smrt predsjednika i osnivača stranke te dugogodišnjeg zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića dovela je i dalje vladajuću stranku u glavnom gradu Hrvatske pred gotovo nerješivu dvojbu: ima li uopće smisla očekivati zadovoljavajući rezultat bez političara koji ju je fundamentalno odredio ili se u njegovo ime ipak upustiti u natjecanje računajući na odjek njegovih ranijih rezultata i ostavštinu.

Već je prvo istraživanje nakon Bandićeve smrti, koje je proveo Dnevnik Nove TV, pokazalo da će birači preminuloga prvog čovjeka Zagreba svoje glasove na novim gradonačelničkim izborima dati različitim političkim opcijama. Od njih stotinu čak je 24 sklono HDZ-ovu kandidatu, 16 Vesni Škare Ožbolt, koliko i pretpostavljenom kandidatu ili kandidatkinju stranke Milana Bandića, 11 birača glasalo bi za Miroslava Škoru, a nije zanemarivo ni to da bi devet bivših Bandićevih birača svoj glas dalo Jošku Klisoviću iz SDP-a i Tomislavu Tomaševiću, prvom imenu platforme Možemo! kao najdosljednijem kritičaru Bandićeva načina upravljanja gradom. Ako bi se gotovo svaki deseti Bandićev birač ovaj put odlučio za njegova najvećeg oponenta, stranka nema lak zadatak.

Uostalom, lokalni su izbori presudni za budućnost stranke Milana Bandića te ju samo hrabri i riskantni potezi mogu zadržati u zagrebačkoj političkoj areni. Bandićeva je stranka tipičan primjer one-man party, tj. političke stranke nastale oko političke ličnosti, karizme i djelovanja svoga dominantnog predsjednika ili osnivača. Kada se tako zamišljena, ustrojena i vođena stranka iznenada nađe bez čelnika, lako joj zaprijeti politička marginalizacija ili čak nestanak u jedan ili dva izborna ciklusa, ma koliko dotad bila utjecajna. Takve su se stranke u posljednje vrijeme osnivale i gasile, primjerice u Sloveniji i Izraelu, dok je trend pokretanja stranaka nazvanih po svom utemeljitelju u Hrvatskoj upravo popularizirao Milan Bandić i – pogodio.

Nakon što je - poslije gotovo dva desetljeća uspinjanja unutar SDP-a i pomoću SDP-a - Milan Bandić 2009. svojom kandidaturom za šefa države automatski izbačen iz matične stranke, u prvo vrijeme na parlamentarnim i lokalnim izborima nastupao je s neovisnim listama, da bi se uskoro odlučio na osnivanje vlastite stranke. Rebusnog imena i ideološki fleksibilna, ali itekako jasnog imidža i interesne usmjerenosti, Bandićeva je stranka pobijedila na još uvijek aktualnim lokalnim izborima u Zagrebu 2017.

Sam je Bandić obnovio gradonačelnički mandat pobijedivši u drugom krugu izbora Anku Mrak-Taritaš dok mu je stranka predvodeći koaliciju osvojila 23,03 posto glasova birača, ostavivši iza sebe drugoplasiranu SDP-ovu koaliciju s osvojenih 20,78 posto glasova birača. Iako je i na izborima 2013. Bandićeva nestranačka lista s gotovo četvrtinom osvojenih glasova, tek nešto manje od SDP-ove koalicije, s lakoćom formirala skupštinsku većinu, pokojni je zagrebački gradonačelnik kao prekaljeni stranački čovjek stasao na razvalinama SKH te na temeljima njegova sljednika SDP-a učinio pravi potez. Shvatio je da mu stranačka organizacija te privilegirani položaj političkih stranaka unutar hrvatskoga političkog života i osobito u izbornom natjecanju pružaju presudnu polugu moći, nadzora i pregovaranja. Mada u biti neuspješan na parlamentarnim izborima, i na nacionalnoj razini, zahvaljujući obnašanju lukrativne dužnosti gradonačelnika Zagreba te habitatu stranke koja je mogla ispunjavati sve zadaće, Milan Bandić je u prošlom sazivu Hrvatskog sabora postao 'stranačkim holdingom' bez kojega HDZ i Andrej Plenković nisu imali većinu.

Što od svega toga (pre)ostaje Bandićevim nastavljačima u njegovoj vlastitoj stranci? Od Bandićeve smrti do izbornog dana relativno je malo vremena te će sentimenti svakako djelovati na dio njegovih birača u svibnju. Još će više djelovati interesi očuvanja stečenih prava i pozicija na čijoj je sve zamršenijoj mreži gradonačelnik radio gotovo dvadeset i jednu godinu. U toj sinergiji sućuti prema, za nemali broj građana, omiljenom prvom čovjeku grada i egzistencije u najširem rasponu od najpotrebitijih do najbogatijih leži kakav-takav potencijal Bandićeve stranke i na izborima 2021. Nedostaje još samo koliko-toliko uvjerljivo ime koje bi uvjerljivo obećalo 'i poslije Bandića - Bandić'. Ima li ga?

Kada se pogleda popis prvih ljudi stranke, njezini su potpredsjednici sadašnja obnašateljica dužnosti zagrebačke gradonačelnice Jelena Pavičić Vukičević i de facto Bandićeva desna ruka od 1997., zatim bivša ministrica zdravstva u vladi Ivice Račana Ana Stavljenić Rukavina te bivši saborski zastupnik Kažimir Varda, u prošlom sazivu Hrvatskog sabora predsjednik kluba zastupnika Bandićeve stranke nakon što je napustio redove SDP-ove koalicije te tako postao jedan od 'žetončića', kako je svoje podržavatelje u Saboru slikovito nazvao sam Milan Bandić.

Međunarodni tajnik Pavle Kalinić odmah je izrazio spremnost za kandidaturu za zagrebačkog gradonačelnika bude li potrebe za to, a unutar Predsjedništva stranke spominjalo se i ime Ivice Lovrića. Pritom je u Predsjedništvu jedno od najzvučnijih imena Natalija Prica. Nema sumnje da je ova članica Predsjedništva i predsjednica stranačke organizacije Mladi 365 bila osoba od najvećega gradonačelnikovog povjerenja, umalo osvojivši titulu Zagrepčanke godine, jer je, kako je istaknuto u obrazloženju, 'obilježila proteklu godinu u najpozitivnijem mogućem svjetlu i vratila nadu građankama i građanima Grada Zagreba'. Možda joj to uspije u tekućoj godini, ali će kandidatkinja za gradonačelnicu, po svemu sudeći, biti Bandićeva zamjenica i u gradu i u stranci Jelena Pavičić Vukičević. Ona je, naime, osoba koja doslovce zna sve o Bandićevoj karijeri i koja je u trenutku njegove smrti veoma iskreno izjavila da je to i trenutak njezina napuštanja gradske politike. No kasnije je počela davati izbalansiranije izjave te je očito da je njezina kandidatura za gradonačelnicu Zagreba zadnja prigoda da stranka ne nestane već u svibnju.

Dapače. Jelena Pavičić Vukičević, unatoč neizbježnom kontekstu svoga čvrstog vezivanja uz Bandićevo političko i ino djelovanje, djeluje seriozno, puno više od niza drugih kandidatkinja i kandidata za gradonačelničku dužnost, zbog kojih su aktualni zagrebački izbori postali sve bizarniji politički antitalent šou. Kada se nanižu obećanja o cjepivu protiv karcinoma, vodenim tramvajima, grandioznim stadionima, bolnicama i vrtićima na svakom koraku, mostovima preko cijelog korita Save, u ozračju ovako profiliranih izbora čak i Bandićev ljubimac Rudi izgleda ozbiljno.

Kampanju i njezin rezultat u konačnici će odrediti broj političkih stranaka koje će prijeći izborni prag te na taj način formirati novu skupštinsku većinu. Ne treba zaboraviti ni to da su podjednako važni neposredni izbori za gradonačelnika i izbori za predstavničko tijelo, čiji je sastav itekako bitan za učinkovito ili ne upravljanje nove čelne osobe izvršne vlasti u gradu.

Kada bi se rezultati spomenutog istraživanja Nove TV o preferencijama zagrebačkih birača D'Hondtovom metodom pretvorili u vijećničke mandate, Skupština Grada Zagreba, koja će od svibnja imati 47 vijećnika, imala bi potpuno drukčiji sastav. Tako bi platforma Možemo! dobila 19 projiciranih mandata, HDZ njih osam, SDP sedam, stranka Milana Bandića četiri, a neovisna lista Vesne Škare Ožbolt, Domovinski pokret i Most po tri. U takvoj konstelaciji Možemo! i SDP ostvaruju skupštinsku većinu, ali se štošta može promijeniti do 16. svibnja.

Zato je razumljiva odluka Bandićevih stranačkih kolegica i kolega da pokušaju izboriti što bolji rezultat. Ionako će im svaki skupštinski mandat biti uspjeh. Dogodi li se da upravo o njihovim glasovima ovisi većina, Bandićeva politička ostavština protegnut će se na cijeli sljedeći izborni ciklus, posebice počne li se upravljati Zagrebom na način da će se sve veći broj građana s nostalgijom prisjećati nekih ranijih vremena. Zbog toga je budući optimizam sjećanja najveći protivnik aktualnih suparnika Bandićeve političke opcije, a koja je dovela grad ovdje gdje jest.