Premda bi se na prvi pogled moglo činiti da, uz tolika imenovanja novih čelnih ljudi u državnim i javnim institucijama i poduzećima, produljenje mandata čelniku u jednome gradskom trgovačkom društvu i ne zaslužuje bogzna kakvu pozornost, jučerašnji reizbor Ive Čovića na čelo Zagrebačkog holdinga ne bi bilo dobro prepustiti brzome zaboravu. I to ne samo zato što je riječ o gradskoj megatvrtki koja godišnje raspolaže s povelikih sedam milijardi kuna i koja svojim (ne)funkcioniranjem uvelike utječe na (ne)kvalitetu života više od četvrtine hrvatskih stanovnika, nego i stoga što su okolnosti Čovićevog reizbora bile takve da zaslužuju ući u anale novije hrvatske političke povijesti.

Uistinu, bez imalo pretjerivanja, svima koji žele naučiti nešto više o apsurdnosti hrvatske političke prakse jučerašnji bi primjer mogao poslužiti kao materijal od neprocjenjive vrijednosti. Ponajprije, kako je moguće da netko za svoj reizbor dobije svih 11 glasova (punih 100 posto!) članova višestranačke Skupštine Holdinga, na kojoj se okupilo svega četvero zastupnika, dok su ostali ispotpisivali kojekakve punomoći?! Čak i da je riječ o nepobitno uspješnome menadžeru, koji iza sebe ima neupitne rezultate u upravljanju tim komplotom gradskih komunalnih poduzeća, u hrvatskim bi prilikama bilo teško očekivati takav neviđen konsenzus. No kad je riječ o čelniku trgovačkog društva koje iz godine u godinu stvara dodatnih nekoliko stotina milijuna kuna gubitka pa loše poslovanje, kroz povećanje cijena komunalnih usluga, prebacuje na leđa građana – takav je konsenzus tijela u kojem sjede i SDP i HSU, ali i HDZ, HSS i HSLS, skoro pa jedva shvatljiv. Tim više što se sve do prije nekoliko dana, sudeći po njihovim javnim istupima, činilo da Čovićevim radom nisu zadovoljni ne samo skupštinari iz redova oporbe, nego čak ni oni iz redova gradske SDP-ove vlasti!

Javna je, naime, tajna da čelnik zagrebačkog SDP-a Davor Bernardić i njegovi gradski stranački suradnici nisu željeli ponovni Čovićev izbor. Ne samo da je iz njihovih redova na ranijim skupštinskim zasjedanjima bilo podosta kritika na račun poslovanja Zagrebačkog holdinga, nego je sam Bernardić više puta poručivao da politiku treba maknuti iz njegova poslovanja, a na čelo te gradske tvrtke postaviti 'struku'. No kako je tvrdilo više medija, Bernardić i gradski SDP dobili su jasan signal iz stranačke središnjice na Iblerovom trgu da na čelu Holdinga mora ostati Čović, kao osoba od povjerenja stranačkoga predsjednika – premijera Zorana Milanovića. Premda on, usput budi rečeno, ne bi trebao imati nikakvih ingerencija u upravljanju gradskim poslovima. Valjda se zato Bernardić, kako se čini (jer popis nazočnih službeno nije obznanjen), nije ni pojavio na jučerašnjoj sjednici, nego je za svoj glas ovlastio svog stranačkog kolegu, a on je sam, ne po prvi put u sličnim prilikama, imao nekih drugih neodgodivih obveza. Premda je, nota bene, prije samo nekoliko tjedana, kad se na prethodnoj sjednici nisu pojavila dvojica oporbenih zastupnika, tvrdio da je 'nedolazak na Skupštinu Holdinga zbog godišnjeg odmora ili drugog razloga neodgovorno ponašanje prema Gradu i građanima'.

A i postupci te dvojice oporbenih zastupnika – HSLS-ovog Darinka Kosora i HSS-ovog Nenada Matića – priča su za sebe. I oni su, naime, nakon što zbog godišnjih odmora sredinom srpnja nisu došli na sjednicu, ovaj put svoju bianco punomoć za glasovanje dali samom Bernardiću jer su ga tako, kako kažu, htjeli prisiliti da preuzme političku odgovornost. Pritom su, doduše, dali do znanja da su protiv Čovića, ali je on na kraju formalno ipak izabran i njihovim glasovima. Stoga su nakon jučerašnjeg izbora, kao svoj 'moralni čin' neslaganja s tom odlukom, podnijeli ostavke u Skupštini Holdinga!?

Čini se, ipak, da je vrhunac političke inovativnosti na ovim našim hrvatskim prostorima, a zasigurno i puno šire, u slučaju Čovićevog izbora pokazao oporbeni HDZ. Premda je sve donedavno odbacivao svaku mogućnost da svoj glas da Čoviću na čelu Holdinga (a bez njihovog predstavnika taj se izbor ne bi mogao obaviti jer je potrebna jednoglasna odluka), na kraju se ipak predomislio. Svoj su glas dali, kako je pojasnio izvor iz vrha stranke, zato što smatraju da je Čović loš izbor pa će njegovi loši rezultati biti zahvalna tema uoči skorih lokalnih izbora! Uistinu, u ovih smo se 20-ak godina novije hrvatske povijesti nagledali svakojakih političkih kombinacija, no glasovanje za loša rješenja političkih suparnika da bi ih se poslije moglo kritizirati političko je čudo neviđeno.

Nije li, na kraju, sve to skupa pomalo nakaradno shvaćanje demokracije? Izabrati na čelo tvrtke koja utječe na sve praznije džepove skoro milijun ljudi čovjeka čijim rezultatima nitko od 'izbornika' zapravo nije zadovoljan? I to usred gospodarske krize u kojoj su sposobni upravljači javnim sredstvima potrebniji no ikad? Gdje se tu izgubila bilo kakva politička odgovornost? Tko je od svih navedenih jučer uopće zastupao interese građana Zagreba? Vladajući u gradskom SDP-u, koji bi se htjeli sakriti iza 'pritiska iz vrha stranke', no ipak glasuju za čovjeka kojim nisu zadovoljni? Oporbeni u HSLS-u i HSS-u, koji 'peru ruke' od odgovornosti dajući bianco punomoć vladajućima za izbor bilo koga, pa i onoga kojega ne podupiru? HDZ koji glasuje za loše rješenje baš zato što je loše da bi, pod parolom 'što gore, to bolje', ostvario neke svoje stranačke interese? Ili je, u konačnici, sve to samo dimna zavjesa iza koje se kriju neki sasvim drugi, puno prizemniji razlozi ovakvoga izbora. Pa će uskoro svi uključeni akteri i stranke dobiti (ili zadržati) pokoji resor ili gradsko poduzeće pod svoju upravu? Bilo kako bilo, deblji će kraj uz ovakvu političku filozofiju i praksu zasigurno još dugo izvlačiti – sami građani.