Može li se ovaj scenarij realizirati nakon sljedećih parlamentarnih izbora u Hrvatskoj potkraj 2015. ili početkom 2016.? Na njima obje koalicije - dotad vladajuća koju predvodi SDP i oporbena predvođena HDZ-om - ne uspijevaju same osvojiti natpolovičan broj zastupničkih mjesta u Hrvatskom saboru, čak ni pribroje li im se glasovi osam zastupnika nacionalnih manjina. S druge strane, manje stranke koje su uspjele ući u saborske klupe ne čine se odveć pouzdanim koalicijskim partnerima ili računaju da će nakon uspješno odrađenog oporbenog mandata na sljedećim redovnim ili prijevremenim izborima proći znatno bolje.

U tom slučaju dvije najjače parlamentarne stranke nevoljko pristaju na veliku koaliciju, poglavito jer je zemlja i dalje u krizi za čije je rješavanje nužno potreban politički i društveni konsenzus. I tako Hrvatska prvi put nakon ratne 1992. i tadašnje Vlade demokratskog jedinstva dobiva veliku koaliciju na vlasti.

U ovom se trenutku ovakav rasplet izbora za Hrvatski sabor za nešto više od dvije godine čini znanstvenom fantastikom. Barem iz dva razloga. Prvi je nikad veća udaljenost između SDP-a i HDZ-a, ali ne u esencijalnom i programskom smislu izvlačenja zemlje iz krize, nego zbog personalnih i (kvazi)ideoloških razloga. Drugi je dovoljan broj aktivnih i planiranih stranaka oko izbornog praga koje bi se za suradnju ponudile i jednom i drugom političkom bloku. Opet ne zbog isključivo realizacije vlastitih programa, nego prije svega zbog potražnje za pozicijama u vlasti i upravi. Stoga će u Hrvatskoj i nakon nove izborne podjele mjesta u parlamentu prije doći do prevelike koalicije tj. koalicije koju čini veći broj političkih stranaka no što je potreban za formiranje natpolovične većine, nego li do velike koalicije dviju najvećih stranaka, u hrvatskom slučaju SDP-a i HDZ-a. U Europi pak posljednjih desetak godina velike koalicije ne samo da nisu rijetkost nego ih trenutačno imaju ili će ih imati barem nekoliko ključnih zemalja Europske unije bliskih Hrvatskoj: Njemačka, Italija i Austrija.

Unatoč gotovo povijesnoj pobjedi na saveznim izborima demokršćana u Njemačkoj čiju koaliciju tradicionalno čine CDU i bavarski CSU, nova-stara njemačka kancelarka Angela Merkel nema dovoljan broj zastupničkih mjesta za natpolovičnu većinu u Bundestagu. Ta većina iznosi 316, a demokršćani su na parlamentarnim izborima dobili 311 zastupnika. Međutim, ne postoji ni spremnost preostale tri, i to lijeve parlamentarne stranke (SPD, Die Linke, zeleni) koje zajedno imaju natpolovićnu većinu, na formiranje zajedničke vlade. Stoga se logičnim rješenjem čini ponavljanje odluke iz 2005. kada su nakon uistinu tijesnih izbornih rezultata demokršćani i socijal-demokrati dogovorili veliku koaliciju, a Angela Merkel prvi put postala kancelarka. I opet usporedba s Hrvatskom. Da se kojim slučajem sličan izborni ishod dogodi u Hrvatskoj, bi li došlo do apsolutnog poštivanja stranačkog predznaka svakog zastupničkog mjesta kao što je to u Njemačkoj ili bi odmah krenulo pretrčavanje pojedinih zastupnika kako bi se postigla natpolovična većina? Dovoljno je pogledati što se sve radi na lokalnoj razini te ne bi čudilo da i u Saboru jednog dana bude slično.

Zašto se uopće formiraju velike koalicije i je li im glavni razlog pat pozicija u raspodjeli parlamentarnih mjesta? Ne nužno. Njemački slučaj i iz 2005. i aktualni potvrđuju da se parlamentarna većina mogla formirati i uz pomoć drugih stranaka (njemački demokršćani mogli su 2005. teoretski formirati vlast s liberalima i zelenima, a socijal-demokrati ove godine s postkomunističkom ljevicom i također zelenima). Ipak, politički je pragmatizam dvije najveće njemačke političke stranake 2005. doveo do suradnje i dogovora oko velike koalicije na temelju zajedničkih ciljeva glede nacionalnih interesa i njihove što lakše provedbe u situaciji sigurne parlamentarne većine.

Isto se dogodilo i u Austriji nakon parlamentarnih izbora 2006. i 2008. Osvojivši prije sedam godina uvjerljivo prva dva mjesta na parlamentarnim izborima austrijski su socijal-demokrati (SPÖ) i narodnjaci (ÖVP) formirali veliku koaliciju. Ona je zamijenila dotad vladajući savez Austrijske narodne stranke i kontroverzne Austrijske slobodarske stranke (FPÖ) koji je vodio zemlju od 1999. kada je Austrija upravo zbog ulaska u vladu stranke koja je otvoreno promicala ksenofobiju bila proskribirana u Europi i svijetu. Velika koalicija iz 2006. nastavila je voditi zemlju i nakon izbora 2008., a bit će i jedna od opcija nakon izbora u nedjelju 29. rujna ove godine. Na poslijetku, i dugoiščekivani talijanski parlamentarni izbori održani u veljači ove godine rezultirali su stvaranjem velike koalicije dvaju najvećih parlamentarnih blokova kojima su se pridružile još dvije manje stranke. Tako aktualnu vladu talijanskog premijera Enrica Lette čine Demokratska stranka i Narod slobode te Građanski izbor i Savez centra. Ovdje je zapravo riječ o 'supervelikoj' koaliciji koja unatoč broju parlamentarnih mjesta paradoksalno nije ništa stabilnija nego mnogobrojne ranije talijanske vlade. Razlog, dakako, nije matematika nego dinamika talijanske politike.

Svakako treba napomenuti da sve ove tri zemlje imaju različite modele razmjernog izbornog sustava koji potiče poslijeizborne koalicije, ali i to da je prvi razlog formiranja velikih koalicija redovito - politički. U kriznim vremenima to su rat, unutarnja nestabilnost, gospodarski problemi i nastojanje da se spriječi jačanje ekstremističkih stranaka. S druge strane, velike koalicije predstavljaju dogovor najjačih političkih stranaka oko realizacije krucijalnih programa u izbornom ciklusu te u njima dvije stranke u koaliciji odustaju od nekih specifičnih ciljeva radi ostvarivanja onih zajedničkih. Velike koalicije traju koliko i potreba za njihovim formiranjem. Čim se na izborima rezultatom jedna od stranaka u koaliciji značajnije 'odlijepi' od druge te s manjim, a ideološki bližim partnerima može formirati novu političku većinu, velike koalicije postaju prošlost. Ili u suprotnom budućnost. U Njemačkoj je takav scenarij opet realan, dok se u Hrvatskoj uvijek sigurnije kladiti na nešto drugo...