Valja naglasiti da je Karol Wojtyla rođen u Poljskoj, da je doživio strahote Drugog svjetskog rata, ali i da se bavio i drugim stvarima u svojoj mladosti – od glume do sporta. Već su te gole činjenice izgradile njegovu

ličnost koja je svoju puninu dobila u pontifikatu koji je trajao od 1978. do 2005. godine. Iskoristio je svoju sportsku kondiciju kako bi proputovao cijeli svijet, a glumačku sposobnost kako bi ponekad i kršio protokol, mašući plaštem ili vrteći krunicom pozdravljajući vjernike te time postao bliži ljudima, snažna karizmatska osoba koja bi već samom svojom pojavom ostavljala dojam simpatičnosti i topline.

Strahote Drugog svjetskog rata oblikovale su ga kao glasnika mira u suvremenom svijetu. Iskusio je na vlastitoj koži što je nacizam, što su bili progoni brojnih njegovih prijatelja, što su bila ratna stradanja njegova poljskog naroda u ratu. Isto tako, osjetio je i sve negativne strane ideologije komunizma koji je u Poljskoj, pod čizmom SSSR-a, progonio sve one koji su drukčije razmišljali od partije.

Zle ideologije oblikovale su ga kao snažnog borca za mir koji je tijekom brojnih nedjeljnih nagovora, audijencija, papinih blagdanskih govora na Uskrs i Božić promovirao pomirenje, dijalog i protivio se svakoj upotrebi nasilja. U brojnim govorima intervenirao je i zbog rata u bivšoj Jugoslaviji, a tijekom prvog posjeta Hrvatskoj 1994. jasno dao do znanja da je pomirba jedino rješenje za prevladavanje sukoba.

Nitko se Ivana Pavla II. nije usudio prozvati za relativizaciju ratnih zbivanja u Hrvatskoj kada je vjernike u Zagrebu pozvao da oproste, ali i da zatraže oproštenje. Znao je i često upozoravao na stradavanje hrvatskog stanovništva tijekom rata, ali i upozoravao Hrvatsku, odnosno vrh politike, da je za Vatikan i za njega osobno potpuno neprihvatljivo da Hrvati u Bosni i Hercegovini vode rat protiv Bošnjaka, da otvaraju logore i da čine ratne zločine. Znao je da do pomirenja može doći samo dijalogom i oprostom, a ne gledanjem na cijeli jedan narod kao na neprijateljski, na neprestanom optuživanju i netrpeljivosti među različitima po nacionalnom i vjerskom opredjeljenju.

Papa Ivan Pavao II. bio je i čovjek medija. Mediji su ga voljeli, a ta ljubav nije ostala samo jednosmjerna. Otvorio je Vatikan svijetu, posebno kroz odluku da sposobnog Joaquina Navarra-Vallsa, liječnika i španjolskog novinara, imenuje šefom Tiskovnog ureda Svete Stolice. Papa je krajem mandata zavolio i nova sredstva komuniciranja te je ušao u povijest kao prvi papa koji je javno sjedio za prijenosnim računalom i iskusio čari interneta.

No u crkvenim okvirima, bio je rimski biskup konzervativnih pogleda. Nije dopuštao raspravu o celibatu, o ulozi žena u Crkvi, osudio je teologiju oslobođenja u Južnoj Americi i brojne druge teologe koji nisu dijelili stavove s Vatikanom, dopustio da rasprava o seksualnosti i kontracepciji u Crkvi i dalje ostane tabu tema. I na tim temama se pokazalo da dolazi iz slavenske tradicionalne Poljske. I njegova želja da mu, od njega još konzervativniji kardinal Joseph Ratzinger bude pročelnik Kongregacije za nauk vjere, dala je naslutiti kako se u Crkvi neće ništa posebnog dogoditi u praksi, a da će oni koji su i dalje pogled usmjeravali na Drugi vatikanski koncil, kao na nadahnuće za daljnje reforme i dijalog u Crkvi, ostati nezadovoljeni u svojim željama.

Ivan Pavao II. susreo se tijekom pontifikata i s onim što je zapravo danas jedan od najvećih problema pape Benedikta XVI. – pedofilijom. Ta bolna istina, koja se dugo skrivala u Crkvi, izašla je na vidjelo i vratila se crkvenim službenicima poput bumeranga. Pedofilija je postala i glavnim razlogom onih koji tvrde kako papa Ivan Pavao II. nije zaslužio blaženičku aureolu. U medijima se papu Wojtylu optužilo da je, između ostalog, zaštitio od sankcija osnivača Kristovih legionara, oca Marciala Maciela Degollada, koji ne samo da je imao djecu i živio sa ženama, nego je i bio i optužen da je seksualno zlostavljao više desetaka malodobnih sjemeništaraca. Taj meksički svećenik umro je 2008. godine, a Vatikan ga je tek prošle godine osudio za vrlo loše i objektivno nemoralne postupke koji su u pojedinim slučajevima prerastali u zločine.

Za te grijehe Crkve papa Ivan Pavao II. nije se jasno ispričao isprikom koja zahtijeva novi pogled na odgoj i život svećenika te je propustio djelovati, ostavivši vrući krumpir sljedećem papi. No tijekom pontifikata se i ispričavao, a najdojmljivija je isprika povodom jubilarne 2000. godine, takozvani mea culpa pape Ivana Pavla II., koji je izrekao zbog svih onih rimskih prethodnika, crkvenih službenika i običnih vjernika koji su u dugoj katoličkoj povijesti učinili brojna zla, od inkvizicije, progona znanstvenika, nasilnog pokrštavanja, do križarskih ratova i podržavanja antisemitizma. Dugo se čekalo na tu ispriku, predugo da bi se osim riječi moglo ponuditi i nešto više. No bio je to itekako dobar znak da Vatikan mora i sam izgovarati riječi koje mu ne idu u prilog.

Ivan Pavao II. za neke je postao blaženik već tijekom života, za Katoličku crkvu će službeno postati svečanim činom beatifikacije, a za neke će i dalje ostati osoba s puno mana i pogrešaka. Svaki čovjek to i jest, osoba koja tijekom života čini dobre stvari i griješi. Ni pape nisu nimalo drukčiji, a ako beatifikacije ide za tim da se sve one pozitivne stvari, koje je Karol Wojtyla promovirao i u sebi nosio, stave vjernicima kao poticaj za njihovo vjerničko djelovanje, onda nitko ne bi smio biti nezadovoljan.

A ideja da se u blaženiku traži potpuna bezgrešnost čak bi i za Wojtyline katoličke teologe bilo bogohuljenje. Naime, ne smije se smetnuti s uma da je za Katoličku crkvu jedino Bog savršen, a ljudi su oni koji u sebi nose i mane i vrline. Beatifikacija Ivana Pavla II. naglasit će njegove vrline, a njegovi govori o miru, pomirenju, oprostu, ekumenizmu ostaju dobra ostavština, ako za nikoga drugoga, onda za same vjernike katolike, a njegove mane opomena da se neke stvari u Crkvi moraju mijenjati, ili će neki drugi papa, za neki drugi jubilej, morati s balkona u Vatikanu opet skrušeno izgovoriti nove/stare riječi – mea culpa