U neko davno doba čovjek je išao na Mjesec, bilo je to vrijeme napretka i stalnog poboljšanja uvjeta života, vrijeme višedesetljetnog uspona ekonomije vođene i socijalnim ciljevima - svakako na potpuno drukčiji način nego danas - a onda se osamdesetih vjetrokaz okrenuo u drugom smjeru i evo nas tu gdje jesmo. Da je 1969. netko rekao da će 43 godine kasnije ‘svemirski’ spektakl desetljeća - štoviše ‘povijesni događaj’ - biti to da se neki tip popne balonom u stratosferu i da se onda strmoglavi dolje pogonjen starom dobrom silom teže - rekli bi mu, kulturno, da je to nježnik od ovce. Jer, ako smo jučer bili na Mjesecu, gdje ćemo tek biti 2012., razmišljao je tada čovjek, nakon što je već odgledao prvu rundu Zvjezdanih staza; takva je bila imaginacija vremena, dok se danas, iz ovog povijesnog slobodnog pada - ne može imaginirati ništa. Kakvu seriju iz toga zamisliti? Kakav razvoj i budućnost? Koliko glupih opterećenja može ljudsko tijelo podnijeti? Može li ga se ispaliti iz topa? Ah, pardon, to je stara cirkuska točka.

Jeste li ikad čuli za Joea Kittingera? Dobro, sad možda i jeste, jer se spominjao uz Felixa, ali inače nitko nije pojma imao tko je Joseph Joe Kittinger, lik koji još 1960., prije 52 godine, skočio iz stratosfere (31.300 m) i koji je, kako se vidi na kraju snimke skoka, odmah po prizemljenju – što će drugo nakon dugog leta - zapalio cigaretu. Njega su poslije u Vijetnamu, gdje je služio kao pilot, zarobili Vijetnamci i držali ga jedanaest mjeseci, nije mu bilo lako, ali svijet nije brujao o tome, blage veze mi nismo imali o Kittingeru sva ova desetljeća, i da Red Bull nije organizirao ovu reklamnu kampanju, ne bismo za njega ni znali - što nam može ponešto reći o tome koliko ćemo pamtiti ‘superčovjeka’, supersoničnog Felixa Baumgartnera, automehaničara iz Salzburga koji se u austrijskoj vojsci obučio za tenkistu, pa onda i padobranca.

Ne bih htio, ni u kojem slučaju, reći ništa protiv Baumgartnera – on je poput radnika na najgorem poslu, slika golog proletera u društvu spektakla: dao je svoje tijelo u zalog da bi ‘uspio’, pa što bude. Srećom da je ostao živ – što je ipak valjda bilo predvidljivo jer Red Bull, vjerojatno, ne bi riskirao image tako da pred očima cijelog svijeta nekoga ubije, čime bi simbolički potvrdio da se radi o vrlo nezdravom piću. Poštujem, dakle, Baumgartnera kao i svakog drugog tko radi riskantan i nezdrav posao, poput ljudi što se bave razminiranjem, ali ne poštujem cijeli kontekst ovog događaja i debilni, nekritički način na koji su mediji sve to pratili. Oni kao da nam žele reći: evo, to je put, treba se dati skroz, cijelim tijelom, uz pljesak roditelja s video skrina – promovirajući time brutalnu sliku čovjeka-tijela, nešto poput homo sacera o kojem piše filozof Agamben. ‘Zbog postizanja takve akceleracije, krv iz cijelog tijela navire u mozak i dolazi do red outa - odnosno pucanja žilica u očima od siline naleta krvi’, pišu naši i svjetski mediji govoreći o uspjehu supersoničnog čovjeka koji je, očito, nova, poželjna vrsta gladijatora. Ako preživiš, pljeskat ćemo ti, a ako ne – popijmo jedan Red Bull.

Tom, pak, piću ovakva vrsta spektakla uistinu pripada, jer Red Bull jest nabrijavanje do krajnjih granica, uglavnom s ciljem izdržavanja: ili si previše pijan, ili previše radiš, ili predugo voziš, pa ti treba hiperkofeinska doza. Red Bull je spidiranje i nervoza na slobodnom tržištu, piće generacije koja želi dohvatiti nešto što joj se pred rukama stalno izmiče – sve one televizijske reklame - zalijećući se u prazno poput bika u koridi.

‘Katkada morate otići jako visoko kako biste shvatili koliko smo mali’, rekao je naš heroj prije iskakanja u prazninu. Slika Felixa Baumgartnera uistinu jest slika današnjeg tzv. malog čovjeka, zapravo tragična slika – slika u kojoj ne vidimo ni tehnološki napredak, a vidimo društveni nazadak: svođenje čovjeka na tijelo, koje može ili ne može – vidjet ćemo – izdržati turbo opterećenje. To je radna snaga u primarnom obliku, supersonični čovjek koji probija zvučni zid, dajući se do kraja, u ime kapitala i Red Bulla, amen.