Nakon nezaboravnog kravala u Genovi, pojavilo se u Beogradu nekoliko pitanja – kao da i bez toga nisu znali što se radi, kako i zašto. Vlast se odjednom jako zabrinula; Nogometni savez Srbije (FSS) u petak se okuplja na izvanrednu sjednicu, kao jako iznenađen onime što svi licemjerno nazivaju 'nemili događaji'. Još nije odlučeno hoće li se uopće igrati čuveni 'veliki derbi' Zvezda - Partizan, 'sportski događaj visokog rizika', kako ga s punim pravom zovu na policiji.

Situacija je nesvakidašnja: sjeća li se itko da su navijači potegli čak u daleku Genovu da bi tamo napali vlastitu nacionalnu reprezentaciju? Cijeli je incident bio unaprijed pripremljen, a na Radio-televiziju Srbije dva dana ranije stigla je elektronička poruka koja kaže: ne plaćajte taj prijenos iz Italije, jer se tekma neće odigrati. Najnovija vijest (petak) kaže da je vođa frakcije navijača Zvezde (to je onaj tetovirani macan, vidjeli ste ga na TV) pred istražnim sucem u Genovi rekao da su tamo potegli 'iz protesta', jer da u reprezentaciji nema dovoljno igrača Zvezde. Do sada je pritvoreno dvadesetak navijača u Batrovcima i Horgošu, pri prelasku granice, još toliko je palo u Italiji, a u Beogradu je u nedjelju nakon uličnih nereda u pritvoru njih preko stotinu, pa bi se možda taj veliki derbi i mogao odigrati – kad bi se usudili.

Posebnu nelagodu iskazuje vlast: ministar unutarnjih poslova Ivica Dačić smjesta je optužio talijanske kolege da nisu ozbiljno primili upozorenja srbijanskog MUP-a; ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić i veleposlanica u Rimu Sanda Rašković Ivić ritualno su se ispričali Talijanima. Razumni ljudi podsjetili su Dačića da je znao s kim ima posla i da bi pametnije bilo da je toj bandi zabranio izlazak iz zemlje i da Talijani svakako nisu mogli očekivati ovako nešto. Dačić, pak, drži do ljudskih prava i sloboda...

Petsto eura džeparca za baklje i kliješta

Onda su krenula jadna i licemjerna opravdavanja desničarske nacionalističke oporbe, nogometnih dužnosnika i klerofašističkih organizacija. Događaji oko Parade ponosa i ovaj đenovski skandal prirodno su se spojili u jedan te isti problem. Desne stranke smjesta su optužile organizatore gay pridea da su krivi za nerede, dapače da su 'srušili Beograd'; nasilnici su 'naša djeca', frustrirana, nezaposlena, bez budućnosti itd. To je kao kada silovatelj na sudu kaže: a zašto je nosila minicu? Isto je i s navijačima: 'naša djeca' su ogorčena neuspjesima srbijanskog nogometa, je li. 'Naša djeca' onda dobiju po 500 eura džeparca i besplatan put do Genove, razonode radi. Taj isti Bogdanov inače prolazi kroz kaznenu evidenciju zbog nasilničkog ponašanja, nedozvoljenog držanja oružja i eksplozivnih tvari, trgovine narkoticima itd; sve te kaznene prijave nikada nisu procesuirane. Dovoljno?

Ukratko: srbijanski nogomet preuzeli su u svoje ljepljive prstiće organizirani kriminal i desničarske političke stranke i organizacije, uz prateći blagoslov Crkve u Srba. Tako je bilo moguće da se u živoj emisiji RTS-a pojavi i vođa navijača Partizana, stanoviti Kimi, štemer s rječnikom od dvjesto riječi, inače pod kaznenim postupkom zbog prijetnji smrću novinarki Brankici Stanković s TV B92 (postupak je u fazi priziva). On je zdušno i s dirljivom lojalnošću branio svog brata u Kristu iz Delija, tog Bogdanova uhićenog u Genovi i nije mu bilo nikako jasno da što se sad to njima zamjera. Čak je ustvrdio da su incidente u Genovi izazvali agenti MUP Srbije. Istoga dana u Skupštini Srbije zastupnik Nove Srbije Miroslav Markićević (poznat kao ličnost... hm, koloritna, reklo bi se) vikao je i prijetio: ovaj puta bilo nas je šest tisuća, vidjet ćemo što ćete kad nas bude šezdeset, pa sto i šezdeset, pa dvjesto i šezdeset tisuća. Crni gavran Srpske pravoslavne crkve, mitropolit crnogorski Amfilohije Radović, siva eminencija i najmoćniji čovjek tamo, držao je nekoliko jeremijada o tome kako će Srbija uskoro nestati u 'ognju i sumporu' kao Sodoma i Gomora, a zbog istih razloga – ako se ovako nastavi.

Politička poruka jasna je: mi polako preuzimamo ulicu i dijelit ćemo s državom monopol nad silom, jer – iz nas progovara 'glas naroda', tj. glas Božji, a iznad naroda je samo Bog za kojega je poznato da je Srbin i da je na našoj strani. Vlast u Srbiji dakako da je bila svjesna te poruke, ali je zabila glavu u pijesak. Sada je vrag zaista odnio šalu, pa su se uzrujali. Dok 'analitičari' analiziraju, sociolozi smatraju, stranke zvocaju, a psiholozi popuju o 'fenomenima', država sada mora nešto učiniti. Postojeći zakoni dovoljni su i prilično strogi, ali se ne provode. Nasilnici dobivaju uvjetne kazne ispod svakog zakonskog minimuma, suđenja se vuku godinama, pritiske na pravosuđe dokumentiraju policajci, tužioci i suci. Nekome je, dakle, jako stalo da se ne zamjeri nogometnoj mafiji i pratećim silama: od Crkve i njezinih 'patriotskih' udruga, pa do stranaka koje tu imaju svoju računicu.

Sada se – tko zna koji put – spominju Velika Britanija, Njemačka i slične ozbiljne države koje su navijačko i ostalo nasilje uspjele dovesti u razumno prihvatljive mjere. Sve je to lijepo, ali čemu novi zakoni koji se neće provoditi kao ni ovi sadašnji?

Problem nije nogometni, niti je cestoredarstveni, problem je politički, ali se s time valja suočiti, što srbijanskoj političkoj klasi očito ne ide. Naime, odnos sa stvarnošću nikada im nije bila jača strana. Tako će i završiti jednoga dana.