Idealni ministar financija u Hrvatskoj trebao bi objediniti i usuglasiti osobine službenika i političara: obavljati dužnost nestranački, bez bijesa i pristranosti, ali biti i samoodgovoran za ono što čini. Ima li nade da nam postojeće stranke ponude takve ljude?
Bliže se izbori i u javnosti se već kalkulira imenima mogućih premijera i ministara. Zbog ekonomske krize koja prije svega proizlazi iz krize javnih financija ključan bi u toj novoj hrvatskoj Vladi - bez obzira koja je stranka ili koalicija sastavi – trebao biti ministar financija. Kakav bi to čovjek morao biti da mu se dopusti staviti ruku u žrvanj hrvatskih javnih financija? Parafraza je to pitanja - kakav bi to čovjek morao biti da mu se dopusti staviti ruku u kotač povijesti? - koje je Max Weber 1919. postavio studentima u jednom od najkriznijih trenutaka njemačke povijesti. Predavanje izdano na hrvatskom u knjizi Politika kao poziv (Jesenski i Turk, 2001) nudi i danas aktualnu analizu političara i političkih stranaka.
Političar bi, po Weberu, morao imati tri odlike: strast, odgovornost i mjeru. Trebao bi strastveno biti predan jednoj stvari, ali da bi joj služio morao bi joj biti i odgovoran, i to s mjerom. A mjera znači distancu prema stvarima i ljudima. Ta stvar kojoj bi političar trebao biti predan je služenje javnom interesu, a u Hrvatskoj to je prije svega sređivanje javnih financija. Riječ je o odlučnoj reformi proračunskih rashoda neophodnoj za dugoročno smanjivanje deficita, dugova i općeg poreznog opterećenja. Jedino tako se može postići i dugoročni ekonomski rast. Nijedan od dosadašnjih hrvatskih ministara financija nije se, nažalost, strastveno posvetio ostvarivanju fiskalne konsolidacije, nije bio odgovoran prema imovini sadašnjih i budućih poreznih obveznika, niti se htio (znao) distancirati od pritisaka političkih i/ili interesnih skupina.
Živjeti 'za' ili 'od' politike?
Hoće li na to mjesto doći političar ili službenik ili neka njihova kombinacija? Hoće li doći osoba koja živi za ili od politike?
Weber drži da se službenik ne treba baviti politikom, nego upravljati nestranački, bez bijesa i pristranosti. Stranačje, borba, strast su elementi političara, prije svega političkog vođe. Čast službenika je sposobnost da usprkos vlastitim predodžbama savjesno ispunjava naredbe naredbodavaca kao da one baš odgovaraju njegovom uvjerenju. Bez takve etičke discipline i samozatajnosti raspao bi se cjelokupni aparat. Nasuprot tome, politički vođa, vodeći državnik, mora biti samoodgovoran za ono što čini, i tu odgovornost ne može i ne smije otkloniti od sebe.
Idealni ministar financija u Hrvatskoj trebao bi objediniti i usuglasiti osobine službenika i političara: obavljati dužnost nestranački, bez bijesa i pristranosti, ali biti i samoodgovoran za ono što čini. Energiju bi trebao usmjeriti na ozdravljenje hrvatskih javnih financija, a ukoliko bi ga itko u tome sprečavao, morao bi spremno odstupiti s tog mjesta.
Weber kaže da se živjeti za ili od politike ne isključuje. Ako netko živi za politiku, politika je njegov život. On uživa u moći koju posjeduje ili pothranjuje svoju unutrašnju ravnotežu i osjeća se dobro jer služi stvari koja daje smisao njegovu životu. U tom osobnom smislu svako tko živi za neku stvar i živi od te stvari. No u ekonomskom smislu od politike kao poziva živi onaj tko ide za tim da od toga stvori trajni izvor prihoda, dok za politiku živi onaj kod kojega to nije slučaj. Lijepo bi bilo da novi ministar financija bude osobno ispunjen, živeći i za i od, ali u ekonomskom smislu, zaista je neophodno imenovati osobu koja će živjeti za, a ne od politike. Zagušeni smo već vijestima o tome kuda su nas doveli oni koji žive od, a ne za politiku.
Ima li, međutim, uopće neke nade da nam postojeće stranke ponude takve ljude? Ili će se još jednom pokazati da su stranačke borbe prije svega borbe za patronat nad položajima, da stranke smanjivanje udjela u stranačkim položajima doživljavaju teže od djelovanja protiv njihovih objektivnih ciljeva te da za svoje pristaše sve više postaju sredstvo usmjereno na postizanje cilja koji se sastoji u tome da oni budu na taj način zbrinuti. Jesu li stranke zaista čiste organizacije lovaca na položaje? Hoće li se i opet događati da upravu vode čisti diletanti koji za svoju kvalifikaciju ne mogu navesti ništa osim činjenice da su svojoj stranci učinili usluge, što neminovno dovodi do korupcije i rasipništva? Ukoliko se to ne promijeni, i uoči nekih idućih izbora napeto ćemo, a možda već i apatično, pratiti vijesti o korupcijskim aferama i pronevjerama javnog novca.
Hoćemo li i nakon ovih izbora biti suočeni sa smrtnim grijesima političara: neobjektivnošću i neodgovornošću? Jer, kako Weber tvrdi, taština, potreba da samoga sebe što više istakne u prvi plan, dovodi političara u iskušenje da se povede za jednim ili oba grijeha. Demagog je prisiljen računati na učinak, pa je u stalnoj opasnosti da postane glumac, da olako shvati odgovornost za posljedice svoga djelovanja i da se zanima samo za dojam koji ostavlja. Neobjektivnost ga navodi da teži blještavom prividu moći, a neodgovornost da uživa u njoj samoj. Kako je moć neizbježno sredstvo, a težnja za moći jedna od pokretačkih snaga svake politike, ne postoji pogubnija deformacija političke snage od skorojevićkog hvastanja moći i sujetne samodopadljivosti u osjećaju moći.
Od libijskog šahta do zagrebačkog suda, svjedoci smo kraha takvih političara, no uvijek stižu novi junoše, spremni zauzeti njihova mjesta. Budući da smo i mi povremeni političari kada predajemo svoj izborni listić, itekako bismo trebali razmisliti prije nego što taj listić predamo. Ima li stranaka koje nisu organizacije lovaca na položaje i političara koje taština ne dovodi do neobjektivnosti i neodgovornosti? Postoje li stranke koje bi nam mogle ponuditi ministra financija koji će sa strašću, odgovornošću i mjerom služiti javnom interesu i koji će živjeti za, a ne od politike? Samo bi nam takav ministar financija mogao pružiti politiku koja, kako Weber kaže, predstavlja snažno i sporo bušenje tvrdih dasaka sa strašću i mjerom istovremeno. Čovjek ne bi postizao ono moguće da bezbroj puta iznova nije posezao za nemogućim. Ali to može učiniti samo vođa, i to ne samo vođa, nego i junak istovremeno. A i oni koji nisu ni vođe ni junaci moraju se oboružati nepokolebljivošću jer u protivnom neće moći postići ni ono što je još danas moguće. Politikom se treba baviti samo onaj za koga je politika izazov, tko je siguran da neće posustati kad pomisli da je svijet previše glup ili neupućen u ono što mu želi ponuditi. Politikom kao pozivom se treba baviti samo onaj koji će imati hrabrosti reći 'ipak, usprkos svemu!'
Birači će sami – intuicijom i/ili prethodnim iskustvom - morati odlučiti žele li uopće ministra financija koji će posezati za nemogućim te biti i vođa i junak istovremeno. Stranke će – ukoliko su za to uopće kadre - same odlučiti žele li nam takvog ministra financija ponuditi. Ako se ni birači ni stranke ne odluče za ministra financija koji će živjeti za politiku i služiti javnom interesu, u budućnosti će biti sve teže ostvarivati i ono što se još danas čini mogućim.
