U proteklih nekoliko tjedana došlo je do niza obrata, kao i novih zapleta u odnosima između Sjedinjenih Država i Rusije, koji ponekad podsjećaju na politički triler, a katkad i na bizarnu sapunicu. Nakon što su Rusija i Ukrajina došle na korak do nove eskalacije sukoba poslije incidenta između ruske priobalne straže i ukrajinske mornarice u Kerčkom tjesnacu američki predsjednik Donald Trump odlučio je otkazati bilateralni susret s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. No sve upućuje na to da je odluka za odgodom sastanka rezultat sve većih pritisaka na Trumpovu administraciju uslijed novih saznanja posebne istrage o ruskoj upletenosti u američke predsjedničke izbore 2016. i sumnji o povezanosti Trumpove kampanje i njegovih suradnika s ruskom vladom
Dok posebni tužitelj Robert Mueller radi na sastavljanju slagalice svih upletenih, jasno je da su odnosi između SAD-a i Rusije sve kompliciraniji – što zbog ove istrage, što zbog niza otvorenih pitanja na polju međunarodne sigurnosti, posebno vezano uz nuklearno naoružanje.
Važnije od Ukrajine?
Kada je nakon nekoliko dana spekulacija hoće li se sastati s Putinom u okviru samita zemalja G20 Trump ipak odlučio da neće to učiniti, neki su to protumačili kao dokaz da je američki predsjednik konačno poslušao savjetnike koji su mu već duže vrijeme sugerirali da su takvi sastanci svojevrsne diplomatske nagrade te nisu najprimjereniji odgovor na rusko djelovanje na planu vanjske politike. No prisjetimo se srpnja ove godine, kada su se, svega nekoliko dana nakon što je američko ministarstvo pravosuđa podiglo optužnice protiv 12 ruskih obavještajaca zbog hakiranja elektroničke pošte i računalne mreže Hillary Clinton i Demokratske stranke, Trump i Putin sastali u Helsinkiju.
vezane vijesti
Tada je na konferenciji za novinare Trump snažno odbacio nalaze cijele američke obavještajne zajednice i kazao kako Rusija nije pokušala utjecati na američke predsjedničke izbore 2016. Za mnoge je to bio jedan od najsramotnijih vanjskopolitičkih nastupa u suvremenoj američkoj povijesti. U isto vrijeme Trump je pokazao rijetku dosljednost koja je uglavnom ograničena na obranu Rusije. Primjeri toga su mnogi – od prijedloga da se Rusija opet primi u klub zemalja G7 (odnosno G8), preko dvojenja oko priznanja Krima, pa do krivljenja svojeg prethodnika Baracka Obame za sve što se događa u Ukrajini još od kraja 2013.
Kako onda objasniti otkazivanje sastanka s Putinom? Nije slučajnost to da je prošli tjedan isplivalo na površinu saznanje da je Trumpov bivši osobni odvjetnik Michael Cohen priznao da je lagao u izjavi koju je dao američkom Kongresu te da je 2016. tijekom predsjedničke kampanje otputovao u Moskvu kako bi dogovorio gradnju Trumpovih zgrada u ruskoj prijestolnici. Naravno, ovaj iskaz direktno kontrira Trumpovim tvrdnjama da nema nikakve veze s Rusima i da nije postojala koluzija s Rusijom tijekom predizborne kampanje te da je Muellerova istraga lov na vještice. Nesumnjivo, da je došlo do sastanka s Putinom na samitu G20, Trump bi bio izložen još većem udaru novinara zbog Cohenove izjave.
I dok je bar nakratko izbjegao ova pitanja, sve je više dokaza koji upućuju na to da je američki predsjednik mogao lako biti ucijenjen od ljudi bliskih ruskom vodstvu. Jedino što mu trenutno ide u prilog je činjenica da je uspio pomaknuti norme predsjedničkog ponašanja u tolikoj mjeri da ima gotovo nepodijeljenu podršku republikanskih glasača, kao i to da ukoliko dođe do glasanja za njegov opoziv, demokrati od novog zasjedanja Kongresa u siječnju moraju prikupiti podršku 20 republikanaca u Senatu – što za sada nije izgledno.
Početak nove utrke u naoružanju
No čak i najgorljiviji protivnici američkog predsjednika smatraju daljnje zaoštravanje odnosa između SAD-a i Rusije pogubnim po nalaženje rješenja za novonastali problem što se tiče nuklearnog naoružanja i sprečavanja širenja oružja za masovno uništenje. Naime, Trumpov i Putinov sastanak u Argentini trebao je biti prvi nakon što je američki predsjednik u listopadu najavio povlačenje iz Sporazuma o eliminaciji nuklearnih projektila kratkog i srednjeg dometa (INF), koji su još 1987. potpisali hladnoratovski lideri Ronald Reagan i Mihail Gorbačov. Na to ga je, kako je rekao, nagnalo višegodišnje rusko kršenje sporazuma i jačanje kineskog raketnog arsenala – a upravo su Rusija i Kina identificirane kao glavne strateške prijetnje u američkoj nacionalnoj sigurnosnoj i obrambenoj strategiji.
Dok je do sada američka vlada na razne načine upozoravala Rusiju da se pridržava INF-a, Trump je odlukom da napusti sporazum ostavio slobodne ruke Putinu da lansira rakete koje imaju domet do američkih europskih i azijskih saveznika. A nakon što INF službeno postane mrtvo slovo na papiru, preostaje svega jedan sporazum koji ograničava američki i ruski nuklearni arsenal – Novi sporazum o redukciji strateškog oružja (New START) iz 2010. Bio je to dogovor iz dana Obaminog reseta s Rusijom, unutar kojeg su se SAD i Rusija usuglasili oko gornjih granica za broj strateških bojnih glava (do 1150) i raketa i bombardera (do 700), kao i brojnih drugih važnih stavki, poput razmjene podataka i inspekcija strateškog oružja.
New START istječe u veljači 2021., što koincidira s prvim mjesecom nove (ili nove-stare) američke administracije nakon američkih predsjedničkih izbora 2020. Ono čega se mnogi pribojavaju je da bi New START mogao doživjeti sudbinu INF-a, što otvara put za daljnje nuklearno naoružanje dviju najvećih nuklearnih sila. Razlozi za bojazan su mnogobrojni – od činjenice da je New START Obamino nasljeđe, što je predsjedniku Trumpu dovoljan razlog za protivljenje, do toga da američki predsjednik općenito ne voli međunarodne sporazume (od Transpacifičkog sporazuma o slobodnoj trgovini, preko Pariškog sporazuma o klimi, do nuklearnog sporazuma s Iranom), a neki od njegovih najbližih suradnika, poput savjetnika za nacionalnu sigurnost Johna Boltona, posebice ne vole ideju međunarodne kontrole naoružanja.
Izgledi za novi dogovor s Rusijom
Za razliku od nepoštivanja INF-a, Rusija se do sada držala ograničenja iz New START-a. No ako ne dođe do dogovora da se on produži na još pet godina nakon 2021., malo je razloga za optimizam da će doći do bilo kakvog drugog dogovora. Neke od poruka koje su došle iz Bijele kuće signalizirale su da bi američka strana bila spremna na kompromis koji bi uključivao ograničenje broja bojnih glava, no ne i raketa i bombardera. Ovakva ideja će biti teško provediva jer ruska strana neće prihvatiti mogućnost da Amerikanci nemaju ograničenje broja strateških raketa i bombardera s obzirom na jaz između obrambenih proračuna između SAD-a i Rusije.
Uz brojna druga otvorena pitanja na polju međunarodne sigurnosti, od Ukrajine do Sirije, ovo zasigurno ima najdugosežnije i najopasnije posljedice. Najjednostavnije i za sada najbolje rješenje bilo bi da dođe do dogovora o produljenju New START-a do 2026. bez ikakvih preinaka. No uopće nije sigurno da će do toga doći s obzirom na stavove Bijele kuće. Uz to, vodeći republikanci u Kongresu dali su do znanja da bi bilo kakvi pregovori oko redukcije oružja trebali biti vezani uz pregovore oko ruskog kršenja INF-a. Ovo pitanje najviše brine Europljane, što je vidljivo iz nedavnih izjava francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, koji je kazao da Europa mora razviti neovisne obrambene snage, i glavnog tajnika NATO-a Jensa Stoltenberga, koji je pozvao na pregovore s Rusijom.
Jedno je sigurno – iako razni elementi sage o Trumpovoj povezanosti s Rusijom podsjećaju na sapunicu koju teško prate i najupućeniji analitičari, daljnje pogoršanje odnosa između Washingtona i Moskve onemogućuje konstruktivnu suradnju oko jednog od najbitnijih aspekata međunarodne sigurnosti. Spirala događaja u posljednjih nekoliko mjeseci ukazuje na to da nisu neopravdani strahovi oko budućnosti nuklearnog arsenala dvaju nuklearnih divova i nove utrke u naoružanju.
