Nevjerica zbog početka procesa javne rasprave o ovom zakonu ima nekoliko izvora. Za početak nije jasno kako je moguće da je vladajuća stranka koja se deklarira kao stranka desnog centra te koja bi se trebala zalagati za promicanje tržišne ekonomije i poduzetništva preko noći skrenula ulijevo i predložila zakon koji vrijednosno u potpunosti odgovara lijevim strankama. Takvo što možda bi bilo razumljivo i prihvatljivo da je HDZ u koaliciji s Možemo, no nakon zadnjeg trljanja očiju i pretrage po internetu za slučaj da se preko noći na hrvatskoj političkoj sceni dogodila neka nova, nama još nepoznata koalicijska turbulencija, otkrivamo da je HDZ ipak još uvijek u koaliciji s HNS-om, još jednom strankom koja se zalaže za tržišnu ekonomiju, i ekonomski neopredijeljenim pripadnicima manjina.

Vrijednosna politička opredjeljenja mnogih naših stranaka očito su tek mrtvo slovo na papiru, pogotovo kada je u pitanju ekonomska politika. Nije se stoga prvi put u našoj mladoj demokraciji dogodilo da SDP kada je na vlasti predlaže ili donosi vrijednosno desne ekonomske politike koje propagiraju tržište i privatno vlasništvo (sjetimo se recimo neslavno propalog prijedloga monetizacije autocesta vlade Zorana Milanovića) dok HDZ poseže za redistribucijom dohotka i kažnjavanjem uspješnijih poduzetnika (prisjetimo se kriznog poreza Jadranke Kosor). Jedina ekonomska vrednota koja je, čini se, i kod lijevih i desnih konzistentno prisutna jest populizam, a porez na ‘ekstradobit’ slobodno se može svrstati u tu kategoriju.

Drugi razlog za nevjericu je činjenica da Vlada ne razumije koliko je dinamična i promjenjiva kategorija dobiti i koliko ona može biti pod utjecajem što izvanrednih, a što jednokratnih okolnosti. Nadprosječno velika dobit neke velike kompanije u ovoj godini, naime, ne mora biti rezultat redovnih poslovnih aktivnosti. Ona može biti rezultat pripajanja neke druge kompanije kompaniji koja je predmet oporezivanja.

Može biti rezultat prodaje značajnog smanjenja rezervacija uslijed dobivanja dugogodišnjeg sudskog spora, prodaje nekog oblika intelektualnog vlasništva ili prodaje nekretninskog portfelja koji uopće nije bio u funkciji poslovanja, a koji je možda desetljećima sjedio na bilanci. Možda je veliki rast dobiti u 2022. zbog kojeg kompanija mora platiti porez na ‘ekstraprofit’ temeljen na ostvarenom velikom gubitku iz prethodne godine uslijed ostvarivanja rashoda koji su također bili jednokratne prirode i tek neizravno povezani s temeljnim poslovanjem. A možda je veliko povećanje dobiti rezultat investicija koje je kompanija realizirala prije pet ili deset godina, što opet nema veze ni s energentskom krizom ni s prosječnim poslovanjem u prethodne četiri godine, s kojim će se prema najavama uspoređivati dobit iz 2022. kako bi se utvrdilo tko je ‘ekstradobitaš’, a tko ne.

Treći, a možda i najvažniji razlog za nevjericu je taj što u ekonomiji postoji čitav jedan segment tržišnih aktivnosti vezanih za nekretnine i poslove vezane s nekretninama koji nisu podložni skoro nikakvom oporezivanju. No bez obzira na to što postoje ‘dobitaši’ koji praktički ne plaćaju nikakve poreze, Vlada svejedno predlaže dodatno oporezivanje onog segmenta tržišne ekonomije koji je praktički već sada najviše opterećen poreznim davanjima.

Naprimjer, efektivno porezno opterećenje onih koji se bave kratkoročnim turističkim najmom nekretnine iznosi svega nekoliko postotaka, no nijedna se Vlada ne usudi porezno zahvatiti te tržišne aktivnosti jer tada neće iritirati vlasnike svega tristotinjak kompanija koje će vjerojatno morati plaćati porez na ‘ekstraprofit’, već tristotinjak tisuća glasača koji žive od najma stambenog prostora turistima. Nadalje, višak nekretninskog bogatstva također nije predmet nikakvog oporezivanja, izuzev plaćanja komunalne naknade i trivijalnog poreza na vikendice, iako mnogobrojne imovinske kartice javnih dužnosnika, putovi novca iz naših mnogobrojnih korupcijskih afera i zdrava ekonomska logika sugeriraju da nam je takav porez krajnje nužan. Dakako, i ovaj porez je politički nezgodan jer bi se ovog puta broj ljutitih glasača mogao protegnuti na milijun.

Možemo otići i korak dalje pa postrožiti odredbe poreza na kapitalnu dobit od kupoprodaje nekretnina. Naime u zadnjem krugu porezne reforme ispod radara javnosti prošla je promjena načina oporezivanja kapitalnog dobitka ostvarenog od takvih kupoprodaja. Ako vlasnik stana nije imao prijavljeno prebivalište u stanu nakon kupnje, umjesto nakon tri godine, mogao ga je već nakon dvije godine prodati po većoj cijeni bez plaćanja poreza na kapitalni dobitak. Zašto se jednostavno ta odredba ne ukine pa da se porez plaća bez obzira na to koliko je vremena prošlo od kupnje stana i bez obzira na to živi li vlasnik u stanu ili ne.

Takva izmjena umanjila bi kako špekulacije na nekretninskom tržištu, tako i napuhivanje cjenovnih balona na tom tržištu. Naravno, i u slučaju ovog poreza broj potencijalno ljutitih glasača značajno je veći nego u slučaju da oporezujete tristotinjak najvećih kompanija. Bolje se stoga držati dobre stare provjerene formule: zahvatimo porezom velike kompanije, tamo je porezna osnovica potencijalno značajna, a broj ljutitih glasača minimalan. Ne treba dakako zanemariti ni činjenicu da porez na ‘ekstraprofit’ može vladajućima donijeti i značajan broj novih glasova onih koji su inače skloni glasanju za ekstremne populističke opcije.

Ako se Vlada pak doista želi pozabaviti oporezivanjem ‘ekstraprofita’, što god ta riječ značila, može uvijek detaljnije pročešljati godišnja izvješća mikro kompanija i detektirati one koji imaju jednog, dva ili nekoliko zaposlenih, 20.000 kuna temeljnog kapitala i prinos na kapital koji se mjeri u stotinama ili tisućama postotaka. Neka zatim provjeri sudjeluju li te kompanije u nabavljanju roba i usluga za proračunske korisnike, javni sektor ili javna poduzeća. Ako je odgovor potvrdan, neka uvede porez na ‘ekstraprofit’ takvim kompanijama, a ujedno neka obavi izvidne radnje jer postoji vjerojatnost da su takve kompanije svoj uspjeh ostvarile na temelju nelegalnih aktivnosti. Zgodan zadnji primjer takvog ‘ekstradobitaša’ je OMS Upravljanje, kompanija koju su osnovali okrivljenici iz nedavne afere s prodajom Ininog plina. Ovakav stoga porez može imati dvostruku svrhu; ne samo da se njime prikupljaju prihodi za Državni proračun, nego bi on imao preventivno antikorupcijsko djelovanje.

I za kraj, postoje drugi brojni i nama svima već dobro poznati razlozi zbog kojih je iznenadno uvođenje ovakvog poreza koji kažnjava uspješne poduzetnike krajnje problematično. Nema smisla stoga po tko zna koji put objašnjavati zašto su nepredvidljivost poreznih promjena, kažnjavanje uspješnih poduzetnika novim porezima te smanjivanje proračunskog deficita povećanjem prihoda umjesto smanjenjem rashoda štetni za ekonomski rast i razvoj. Za razliku od prva tri razloga, kod ovog četvrtog skupa razloga možemo u nevjerici biti samo zato što naši nositelji ekonomskih politika već više od tri desetljeća opetovano rade iste greške i nikako da nauče nešto iz njih. Koliko će stoga još buđenja uz trljanje očiju biti potrebno da shvatimo da se populizam dugoročno nikada ne isplati, a da poduzetništvo i tržišnu ekonomiju treba uzgajati, podržavati te regulirati pametnim politikama, ne opetovano ih demotivirati i kažnjavati.