Presuda u slučaju Slavena Kovačevića protiv Bosne i Hercegovine utvrđuje da postoji etnička diskriminacija i nejednakost građana pred zakonom, tj. po pitanju konzumiranja biračkoga prava, te nalaže iznalaženje institucionalnih aranžmana koji bi omogućili biranje članova Predsjedništva i Doma naroda pod jednakim uvjetima na cijelom području Bosne i Hercegovine.

Tužitelj, inače politolog i savjetnik hrvatskog člana Predsjedništva Željka Komšića, izjasnio se da ne pripada nijednoj od etničkih skupina u Bosni i Hercegovini te se požalio tom sudu da mu je onemogućeno glasovati za kandidate iz drugog entiteta i drugih etničkih pripadnosti.

Među negativnim reakcijama na ovu presudu, poglavito u Republici Srpskoj, našli su se i komentari koji su ukazali na to da se tužitelj Slaven Kovačević danas izjašnjava u smislu identifikacije s cijelom zemljom (Bosanac), a ne etničke pripadnosti, no da se svojedobno bio izjašnjavao kao Hrvat, dok je bio zastupnik u sarajevskoj Županijskoj skupštini, kao i da posjeduje hrvatsko državljanstvo. Prema drugim navodima, navedeni se tužitelj izjašnjavao i kao Srbin. Posve je shvatljivo to da u raznim osobnim obiteljskim konstelacijama netko može imati više etničkih i nacionalnih identiteta te u nekim fazama života može pretezati ovo ili ono opredjeljenje i ustavno je pravo svakoga slobodno se izjašnjavati bez obzira što drugi mislili o tome, no u političkom životu Bosne i Hercegovine, nažalost, ovo slobodno pravo često se koristi za kratkoročne političke probitke, odnosno za popunjavanje nekog javnog položaja na temelju ispunjavanja odgovarajuće etničke kvote.

Implikacije

Ova presuda problematizira način izbora članova Predsjedništva putem entitetskih izbornih jedinica, kao i način popunjavanja državnog Doma naroda putem entitetskih gornjih domova. Prijedlogom da se ukine entitetsko glasovanje dovodi se u pitanje federalni poredak dejtonske Bosne i Hercegovine, odnosno asimetrični federalizam koji počiva na postojanju dvaju entiteta – Federacije Bosne i Hercegovine, koja je sama federalno uređena, tj. podijeljena na deset kantona, odnosno županija, te Republike Srpske, koja je unitarno ustrojena.

Do sada je više presuda suda u Strasbourgu osudilo pretezanje etničkog i federalnog principa nad pukim većinskim demokratskim principom pri popunjavanju javnih položaja. Slučaj Sejdić i Finci ticao se pasivnog prava glasa nacionalnih manjina, Roma i Židova, tj. nemogućnosti kandidiranja za Predsjedništvo i državni Dom naroda. Slučaj Pilav problematizirao je nemogućnost kandidiranja za Predsjedništvo Bošnjaka koji žive u Republici Srpskoj. Slučaj Zornić dotaknuo se nemogućnosti etnički neizjašnjenih (Bosanaca) da se kandidiraju za Predsjedništvo i državni Dom naroda, a slučaj Šlaku je, baš poput slučaja Sejdić i Finci, tražio osiguranje pasivnog prava glasa nacionalnih manjina za već navedena tijela, no u ovom slučaju radilo se o pripadniku albanske zajednice.

Međutim zanimljivo je to da se ne problematiziraju dva krupna demokratska problema s Predsjedništvom BiH – ovo tijelo ima izrazito velike ovlasti, što BiH čini u praksi nekom vrstom polupredsjedničkog sustava, a istovremeno nema ukupno ograničenje mandata (već samo ograničenje na dva uzastopna mandata) te se članovi biraju običnom, relativnom većinom, što svakako smanjuje njihovu demokratsku legitimnost, posebice u ovako duboko podijeljenom društvu.

Konsocijacijska rješenja

Primjeri drugih postkonfliktnih aranžmana podjele vlasti, primjerice u Sjevernoj Irskoj i Južnom Tirolu, ukazuju na to da su potrebni suradnja elita i odustajanje od maksimalističkih zahtjeva kako bi se očuvalo jedinstvo države ili pokrajine te osigurao mir.

U presudi se naglašava da na izborima u Bosni i Hercegovini kandidati moraju odrediti svoju etničku pripadnost prije samih izbora, a u Belgiji, primjerice, kandidati u dvojezičnom području grada Bruxellesa i okolice čine to tek nakon izbora, odabirom polaganja zastupničke prisege na nizozemskom ili francuskom. Međutim presuda zaboravlja da je u međuvremenu u Belgiji došlo do razdvajanja izbornog okruga grada Bruxellesa i njegove flamanske okolice upravo zato da bi se spriječila majorizacija. Također, budući da je Belgija teritorijalna federacija, frankofoni kandidat se pod istim uvjetima može kandidirati bilo gdje u Flandriji, pod uvjetom da poznaje nizozemski jezik, jer inače baš neće moći računati na to da će mu ondašnji birači pokloniti povjerenje da ih predstavlja.

Na izborima za sjevernoirsku skupštinu izabrani kandidati svrstavaju se u tri skupine – unioniste (lojaliste), nacionaliste (republikance) i ostale, s time da samo jednom tijekom mandata mogu promijeniti dezignaciju. Na izborima za južnotirolsku skupštinu kandidati na stranačkim listama prije izbora se svrstavaju u jezične skupine – talijansku, njemačku ili ladinsku (retoromansku), ne postoji kategorija ostalih. Južnotirolska pokrajinska skupština, kao i tridentska skupština, imaju značajno veće ovlasti od drugih pokrajinskih (provincijskih) skupština u Italiji, dok je krovna, regionalna skupština regije Trident-Južni Tirol. Svrstavanje služi ne samo etničkoj razmjernosti između talijanske i njemačke govorne skupine, već i osiguravanju minimalne zastupljenost najmanje, ladinske skupine. Inače, govornici njemačkog čine gotovo 70 posto stanovništva te su većina u 103 od 116 općina u ovoj sjevernotalijanskoj provinciji.

Treba naglasiti da od trenutnih 11 izaslanika Ostalih u Domu naroda Federacije BiH te četiri delegata Ostalih u Vijeću naroda Republike Srpske, samo su dvoje (oboje u RS-u) predstavnici etničkih manjina (Slovenac i Crnogorac), a svi ostali izjašnjeni su kao Bosanci i Hercegovci, dok se manji dio uopće nije opredijelio, tako da spadaju u rezidualnu kategoriju ostalih unutar Ostalih ili imaju praznu navedenu rubriku u svojem izaslaničkom kartonu. Zanimljivo je to da članovi kluba Ostalih u Federaciji mahom dolaze iz stranaka koje ističu predanost građanskom, a ne etničkom principu demokratskog predstavništva te traže brzo i jednostrano tumačenje ove i sličnih prethodnih sudskih presuda iz Strasbourga, no istovremeno te stranke ne nalaze shodnim na svojim listama za kantonalne skupštine doista imati članove, primjerice, romske ili židovske zajednice, kako bi oni onda bili izabrani u Dom naroda iz kvote Ostalih.

Dok je sasvim razumljivo to da u postkonfliktnom, duboko podijeljenom društvu, dio osoba iz interetničkih, odnosno interkonfesionalnih brakova, poglavito oni koji se ne osjećaju pripadni nekoj konfesiji, odabiru ostati neopredijeljeni ili se identificiraju samo s cijelom državom, a ne nekom od etničkih skupina (bilo konstitutivnih naroda, bilo nacionalnih manjina), ne treba zaboraviti to da dobar dio članova Doma naroda Federacije koji je tako izjašnjen dolazi iz bošnjačke zajednice, no kako su i sami objasnili u nekim javnim istupima, svjesno politički odabiru biti svrstani u Bosance (te time u kategoriju Ostali) kako bi tim činom promicali ideju građanske (unitarne) države.

Zaključak

Konsocijacijska demokracija, odnosno konsocijacijski mehanizmi podjele vlasti između velikih etničkih, vjerskih, jezičnih i inih skupina koje su prethodno bile u oružanom ili sličnom sukobu oko ustavnopravnog, odnosno političkog statusa nekog područja na kojemu tradicionalno obitavaju rečene skupine, pretpostavlja odstupanje od načela puke (većinske) demokracije u korist rješenja koje će, barem djelomično, otkloniti strahove od međusobnog preglasavanja (majorizacije) te stvoriti ravnotežu onemogućavanjem provođenja jednostranih maksimalističkih rješenja.

Institucionalne reforme u Bosni i Hercegovini neće biti moguće provesti na način da se svjesno favorizira samo jedno, maksimalističko rješenje, i otuđuje druge građane od države. Dejtonski poredak bio je predviđen kao privremeno rješenje koje je trebalo zaustaviti ratna razaranja i ponovno spojiti raspalu državu, no pretvorilo se u dugotrajno rješenje koje stvara okvir za podjelu vlasti i opstanak države. Unitarna Bosna i Hercegovina ne može opstati, osim kada bi počivala na snažnoj prisili prema svima koji ne prihvaćaju takvo političko rješenje.

Dom naroda moguće je povećati kako bi se akomodirao novi klub Ostalih, kao što je to napravljeno na entitetskoj razini. Međutim akomodiranje Ostalih na razini Predsjedništva nužno bi značilo bilo povećanje broja članova (na sedam, kao prije rata, tj. 1990. godine), bilo biranje samo jednog predsjednika. Potonje bi povlačilo za sobom pitanje ovlasti takvoga predsjednika i uputnost biranja simboličnog predsjednika u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine.

Biranje članova Predsjedništva u jedinstvenoj izbornoj jedinici koja pokriva cijelu Bosnu i Hercegovinu imalo bi jedino smisla kada bi se primjenjivao neki drugi izborni model od sadašnjeg, a i onda bi mogao lako završiti u majorizaciji, tj. pokušajima jednog ili dva konstitutivna naroda da trećem izaberu člana koji nije većinska volja te zajednice. Izbor članova državnog Doma naroda je pak usko vezan uz (teritorijalni) federalizam te bi njegovo biranje u jednoj, nacionalnoj izbornoj jedinici obesmislilo samo postojanje drugog doma. Treba se nadati da će prevladati mudrost i sklonost kompromisu, no u praksi se može očekivati da će ova presuda ostati, barem za dogledno vrijeme, mrtvo slovo na papiru, uz eventualno akomodaciju u državnom Domu naroda, tj. uvođenje kluba Ostalih.