Nedavno je u Oslu započelo suđenje masovnom ubojici Andersu Behringu Breiviku, čovjeku koji je prošlog ljeta hladnokrvno, nakon dugih i detaljnih priprema, ubio 77 i ranio 300 ljudi, uglavnom mladih, na otoku Utoya. Suđenje je počelo s ogromnim publicitetom i prilično spektakularno za medijske pojmove, naime, optuženikovim podizanjem ruke na fašistički pozdrav. Ubojica je mirno priznao svoj zločin, rekao kako bi to učinio ponovo i pokušao iskoristiti optuženičku klupu kao platformu za širenje svojih ideja. No atmosfera sudnice i ozbiljnost tužiteljice uskoro je Breivikov entuzijazam lošeg glumca koji traži bilo kakvu publiku svela na razumnu mjeru. Naravno, ne treba zanemariti delikatno pitanje davanja - i koliko - publiciteta zločincu. Otvoreno suđenje računa na razum i logiku, na to da će ljudi, prateći ga, uvidjeti besmislenost ubojičine argumentacije. No Breivik u svojim istupima ne računa na razum, nego baš obrnuto, na emocije publike, na izazivanje mržnje prema muslimanima, tako da nije posve izvjesno što će sve proizaći iz odluke suda o djelomičnoj javnosti prijenosa.

Umobolnik krvavih ruku

I dok su se glavne rasprave u medijima vodile oko toga treba li ili ne dopustiti izravni prijenos iz sudnice (dopušten je, rekli smo, djelomično), jedan je važan problem ostao zanemaren. Naime, nalaz prvog psihijatrijskog vještačenja glasio je da je Breivik bolestan, poremećen čovjek – ukratko, da je neuračunljiv. Drugo vještačenje, pak, iznijelo je upravo suprotan rezultat. Stručnjaci su zaključili da je Breivik posve uračunljiv. Hoće li sud prihvatiti prvo ili drugo vještačenje? Posljedice te odluke neće se odnositi samo na Andersa Breivika kao individuu, odnosno ograničiti se isključivo na vrstu i veličinu kazne. Ako je zdrav, može dobiti najviše 21 godinu zatvora, ali uz mogućnost zadržavanja u zatvoru i dulje, zbog opasnosti za okolinu. Ako je pak bolestan, bit će zatvoren u psihijatrijsku ustanovu do kraja života.

Sam Breivik očajnički se brani od dijagnoze neuračunljivosti. Zašto? Takva bi ga presuda odvela u ludnicu ali, još gore po njega, posve bi oduzela vjerodostojnost njegovom zločinu i diskreditirala fašističku ideologiju kojom se rukovodi. Slijedeći Breivikov način razmišljanja, u tom slučaju ne bi bio uzaludan samo pokolj koji je počinio, nego bi bila jalova i njegova osobna žrtva. Odnosno, zatvor. Običan umobolnik teško može biti heroj i vođa ratnog pohoda protiv muslimana i stranaca općenito, a Breivik to, naravno, želi biti. Ovakva kvalifikacija suda njegov bi ubilački poduhvat srozala na razinu čina poremećenog bijednika.

Pitanje je li zločin djelo manijaka, monstruma koji nije znao ni što ni zašto to radi nego mu je pao mrak na oči, ili je djelo čovjeka koji je smišljeno djelovao u skladu sa svojim uvjerenjem, važno je ne samo za Breivika već i za norveško društvo u cjelini.

U principu, društvo se nastoji obraniti od ovakvih tipova nastojeći ih proglasiti bolesnicima. Psihički poremećaj, naime, svodi masovno ubojstvo na razinu individualnog čina, na poremećaj ličnosti, a ne na simptom bolesne društvene situacije. Tako bi i norveškom društvu zapravo bilo jednostavnije suočiti se s njegovim zločinom da Breivik potpadne u kategoriju umobolnika. U suprotnom, postavlja se nezgodno pitanje: što se moralo dogoditi u društvu da iznjedri jednog Breivika? Jer, Breivik nije izrastao u vakuumu. Dijete srednje klase, rastao je i školovao se u određenim okolnostima i s određenim vrijednostima. Jesu li se te vrijednosti promijenile i kako? Može li, u njegovom slučaju, društvo u kojem je živio biti posve nevino?

Govor mržnje kroz duge cijevi

Naravno, krivnja je uvijek individualna i nju određuje sud. No postoji još nešto, a to je odgovornost – u ovom slučaju kolektivna odgovornost norveškog društva prema toleranciji krajnje desnih ekstremističkih ideja. I ne samo norveškog. Pogledamo li gdje su snage desnice najjače i nautjecajnije, ustanovit ćemo da se radi baš o skandinavskim zemljama. Možda se dosad u bogatoj, liberalnoj Norveškoj, u kojoj ima tek 1,8 posto muslimana, ekstremistička retorika u javnom govoru mogla tretirati kao egzotična i nevažna, a ne kao ozbiljni govor mržnje. Moguće je da je ondje prevladavalo uvjerenje da je bolje da su takvi nastupi javni jer bi ih zabrana i cenzura potisnula u podzemlje. No možda ovakav odnos prema govoru mržnje istovremeno povećava toleranciju prema ekstremizmu, naročito u posljednje vrijeme, kad su stranke s takvim vrijednostima dospjele i do parlamenata.

Kako je govorio Hitlerov ministar propagande Josef Goebbels, stotinu puta ponovljena laž postaje istina. Stoput ponovljene riječi da su problem Norveške ili Europe stranci i/ili muslimani također mogu postati istinom. Za to je najbolji primjer Finska, gdje je na prošlim izborima sličnom retorikom nacionalistička stranka Pravi Finci osvojila skoro 20 posto glasova. I u Švedskoj je prvi put jedna ekstremistička stranka zasjela u parlament. U samoj Norveškoj, desna (antiimigrantska, antiEU) Partija napretka druga je po veličini, desnica je jaka i u Danskoj i u susjednoj Nizozemskoj, u Francuskoj, a na vlasti je u Švicarskoj i Mađarskoj... U cijeloj Europi, istočnoj i zapadnoj, desnica, pa i ona radikalna, u porastu je i ima sve veći politički utjecaj na ponašanje ostalih stranaka. Dovoljno je baciti pogled na najnovije izbore u Francuskoj i u Grčkoj: Sarkozy se itekako udvarao desnici potežući antiimigrantsku retoriku e ne bi li se zadržao na vlasti, a Grčkoj će neonacistička partija Zlatna zora ući u parlament.

Problem i odgovornost norveškog i ostalih europskih društava je u tome da se u posljednje vrijeme ekstremne ideje sele s periferije u normalni politički diskurs i da im zastupljenost u parlamentu daje dodatni legitimitet. Lako je zaboraviti da je demokracija, čak i u zemljama stare demokracije, krhka biljka koju je lako zloupotrijebiti, pa se u ime slobode govora nesmetano širi mržnja.

Zrelost demokratskog društva ogleda se u sposobnosti da postigne ravnotežu između slobode i odgovornosti. To nije lako, ali je apsolutno nužno da se demokracija ne bi pretvorila u mehanizam za proizvodnju mržnje. Norveško je društvo s Breivikom izgubilo svoju nevinost. Nema zaštićenih društava, nema sigurnosti od ekstremizma i zločina. Jedini jamac sigurnosti je svijest o tome što se dešava, a ne zatvaranje očiju i marginaliziranje sve agresivnijeg nacionalističkog, ksenofobnog populizma. Riječi, naime, nisu samo riječi nego se već pretvaraju u – djela. Uključujući i Breivikovo masovno ubojstvo.