Krizu bi valjalo promatrati kao mogućnost, a ne kao nemogućnost. Ona ukazuje na neophodnost promjena i istovremeno te promjene omogućuje jer građanima postaje jasno da su promjene potrebne kako bi se osigurala bolja budućnost, ako ne njih samih, onda barem njihovih potomaka. Građani su se barem deklarativno spremni žrtvovati za dobrobit budućih naraštaja, pa se onda i od političara očekuje da odrade svoj dio posla. Ako treba, i da se žrtvuju.

Veliki dio svijeta je u ekonomskoj krizi, a posebice zabrinjava kriza u najrazvijenijim zemljama. Originalne članice OECD-a (bez Turske) čine tek oko 10 posto svjetskog stanovništva, a nagomilale su preko 80 posto svjetskog javnog duga. Stareće stanovništvo i posljedična velika izdvajanja za mirovine i zdravstvo doveli su do visokih razina javne potrošnje koja se financira zaduživanjem. Na te trajne probleme od 2008. nadovezala se financijska kriza, a političari se jednostavno nisu snašli - ne samo da ne uspijevaju pomoći da se iz krize izađe, nego je često i pogoršavaju. Prevladava neodlučnost, nesposobnost i populizam, pa ne čudi sve veće nepovjerenje građana u političare i političke stranke.

Kamo je nestalo povjerenje?

Preko 80 posto Amerikanaca ne podržava Kongres jer se natezanje oko ograničenja zaduživanja pretvorilo u fanatičko osvajanje političkih poena, bez vođenja računa o stvarnim državnim problemima. Republikanci su ucjenom postigli što su željeli, a neodgovornim politiziranjem i republikanci i demokrati nanose državi neizmjerne štete. Kongres i Administraciju očito ne podržava ni kreditna agencija Standard & Poor's koja je prvi put od 1941. snizila rejting američkih državnih obveznica, tvrdeći da je plan fiskalne konsolidacije daleko od potrebnog za stabiliziranje srednjoročne dinamike američkog duga.

Više od 60 posto Europljana ne vjeruje vlastitim vladama i parlamentima, a neprestano se smanjuje i povjerenje u Parlament, Komisiju, Vijeće i Središnju banku EU-a. Nije ni čudo, kad vodstvo EU-a ustrajno reagira i nedovoljno i prekasno, pa je tako više od godinu dana izgubljeno oklijevanjem s odlukama o Grčkoj. Kad se neka odluka konačno i donese, prođu tjedni i mjeseci dok je sve članice eurozone ratificiraju. Oklijevanja, nesposobnosti i populizam prisutni su i u većini pojedinačnih zemalja EU-a.

Prema Eurobarometru, oko 90 posto hrvatskih građana ne vjeruje Vladi i Saboru, a nepovjerenje u političke stranke još je i veće. Razloge nije teško pronaći. Kad je ujesen 2008. već bilo jasno da počinje kriza, Vlada je usprkos upozorenjima stručnjaka predložila, a Sabor amenovao potpuno nerealističan proračun za 2009, koji je tijekom iste godine doživio čak tri rebalansa, a proračunski deficit je sa 2,3 narastao na 9,3 milijardi kuna. Slično se dogodilo i s proračunom 2010, pa je godina završena sa 16,4 milijarde kuna deficita. Vlada je u proljeće 2010. donijela Program gospodarskog oporavka. Premda manjkav, unio je tračak nade, no Vlada je od Programa odustajala kad god bi se bilo koja interesna skupina dovoljno glasno pobunila. Planirani deficit za 2011. je gotovo 19 milijardi kuna, što znači da se u samo tri godine deficit povećava gotovo deset puta! Koliki će deficit zaista i biti s obzirom na predizbornu potrošačku groznicu vladajućih, to će se tek vidjeti. Svi su ti deficiti - zajedno s državnim jamstvima - doveli do javnog duga od gotovo 60 posto BDP-a.

Birače treba zaslužiti

Kad se već ne može vjerovati vladajućima da će i sebe same i javnost suočiti s neophodnim strukturnim reformama, možemo li se barem nadati da će na izborima pobijediti stranke koje će to zaista i učiniti? Teško. Naime, ni jedna hrvatska parlamentarna stranka - osim Hrvatskih laburista i HDZ-a - nije početkom kolovoza na svojim web stranicama predstavila ekonomski program stranke. Većina stranaka na web stranicama ima ekonomske programe priređene prije izbora 2007, SDAH iz 1999, a IDS čak iz 1994. Programu HDZ-a se ne može vjerovati jer nudi već viđena i po tko zna koliko puta neispunjena obećanja, a program Hrvatskih laburista bolje je ni ne komentirati. Najžalosnije je što stranke koje pretendiraju preuzeti vlast – SDP i HNS – nisu uložile čak ni deklarativni trud.

U doba krize – visoke nezaposlenosti, proračunskih deficita i javnog duga - najmanje što bi se moglo očekivati od stranaka, osobito onih koje se nadaju osvojiti vlast, konkretan je ekonomski program. Svaka bi opozicijska stranka biračima morala ponuditi svoje smjernice ekonomske i fiskalne politike za trogodišnje razdoblje. Stranački ekonomski analitičari morali bi ponuditi strateške ciljeve ekonomske i fiskalne politike države, analizirati makroekonomske i fiskalne pokazatelje i procjenu proračunskih prihoda i rashoda koje Vlada nudi u svojim Smjernicama te dati svoj prijedlog financijskog plana po razdjelima organizacijske klasifikacije (po korisnicima kao što su ministarstva, agencije, zavodi itd.) te funkcijske klasifikacije (po namjeni, npr. zdravstvo, obrazovanje i sl.). S obzirom na kvalitetu Smjernica koje je ponudila Vlada, to i ne bi trebao biti pretežak zadatak.

Otići ili djelovati?

Jedino tako bi opozicijske stranke mogle zaslužiti izlazak birača na izbore. Birači bi tada mogli vidjeti što im se nudi, odlučiti žele li za to glasati, a mogli bi ih i nakon četiri godine (ili čak i ranije) kazniti ako od svojih planova odstupe. Naravno, svaki potencijalni glasač neće čitati smjernice svih stranaka, no postoje novinari i stručnjaci koji bi rado dočekali mogućnost analiza i prezentacija takvih stranačkih dokumenata, pa bi se glasači mogli barem posredno informirati.

Odavno je A. O. Hirschman razvio teoriju exit vs. voice prema kojoj, kad nema povjerenja u vladajuće, građani imaju dvije mogućnosti: otići iz zemlje ili se politički angažirati u opoziciji. Kako je izgleda jednostavnije otići iz zemlje nego je promijeniti, što preostaje onima koji odluče ostati? Možda zaključiti kao jedan kolega, 'ovdje, to sam ja', i neovisno o političkom (ne)angažmanu neprestano pisati i govoriti o neophodnosti reformi kojima će se smanjivati udio javnog sektora u BDP-u, snižavati proračunski deficiti i javni dug, povećavati isplativost rada i otvarati nova radna mjesta u privatnom sektoru. Liberalizacija svih tržišta i povećanje konkurentnosti povećali bi i blagostanje građana te promovirali građanske, demokratske i liberalne ideje, za razliku od zaostajanja, neimaštine i apatije, što bi moglo voditi radikalnijim idejama bilo kojeg usmjerenja.