Hrvati će moći birati između 'Kukuriku koalicije' i 'kukulele' opcije, dok većina ojađenih birača više ne podnosi bilo kakvu vrstu uobičajenog političkog kukurikanja. Hrvatski se predizborni život sveo na likove iz satiričkih lutkarskih igrokaza, u kojima prežvakane političke životinje beskonačno ponavljaju davno pročitane basne. U tome prednjači Jadranka Kosor, a i predsjednik Republike u posljednjih desetak dana dokazao je da ima vrhunski smisao za ubojitu političku zajedljivost. Tako je nakon 'kukuriku koalicije' u službenu političku uporabu ušla i 'kukulele opcija', pa su se u 'kampanji prije kampanje' iznjedrili i neki novi politički pojmovi, koji su barem stilistički, kada ne i sadržajno, obogatili promidžbenu predizbornu grotesku.

Oporba nije bila sretna zbog toga što su je izjednačavali s razmetljivim pijevcem, a premijerka se neće moći otresti usporedbi s cendravom tužibabom. Jedni uglavnom kukuriču u objavi preuranjene pobjede, drugi neprestano kukaju u izljevima podmetnutih političkih optužbi, prvi još nisu objelodanili svoj očekivani program neizbježnih promjena, drugi su već davno dokazali da ih zanima samo bezobzirno očuvanje vlasti, a predsjednik Republike u svojoj svečanoj loži ipak ne može mirno tamaniti kokice u ulozi neutralnog promatrača. On ne smije navijati, ali može i mora reći istinu o općem predizbornom zdravlju, poštivanju Ustava, demokratskim pravilima igre i općoj nacionalnoj dobrobiti.

I tako je predsjednik još jednom dokazao da mu se prišivanjem ideoloških i političkih etiketa ipak neće moći začepiti usta, bez obzira što se premijerka uspela na prste da bi dokazala da Hrvatskoj još jednom prijeti nečuvena 'crvena opasnost'. U prvom redu s Pantovčaka, a tek onda s Iblerova trga, u čemu je očevidno podcijenila Josipovićevu političku odlučnost. Premijerka je tjerala lisicu, a istjerala vuka, bez obzira što inače dokazuje zavidnu političku vještinu u dnevnoj proizvodnji predizbornih opsjena. Ona je naučila zanat, ali tek treba mnogo mudrije poredati prave političke mete, bez obzira što u svojim predizbornim vatrometima koristi gotovo sva dosadašnja saznanja iz enciklopedija političkog samoodržanja.

Spektakl iskakanja iz paštete

Baš kao i u vrijeme svoje uzaludne predsjedničke kampanje (2005), ona i danas iskače iz 'svake otvorene paštete' (Mesić), baš kao u najbolja Sanaderova vremena, ona nasilno proizvodi vlastitu ideološku stvarnost, jer joj ne odgovara većina onoga što se stvarno zbiva u Hrvatskoj. Gotovo neumorna u svom križarskom krstarenju Hrvatskom, dobro je shvatila da ono što nitko ne vidi iz dana u dan, iz tjedna u tjedan, iz mjeseca u mjesec, politički baš ništa ne vrijedi. U burnim predizbornim vremenima ona ne želi trošiti vrijeme u proučavanjima složenih gospodarskih raščlambi, raspravama u uskom krugu stručnjaka i proučavanjima tuđih iskustava. Nju više ne zanimaju nekakvi dugoročni izlazi, ona se usredotočila samo na političke spektakle, ona zna da mora stalno ostati u središtu pozornosti, uvijek veća i slikovitija od sebe same, uvijek među sljedbenicima, a nikada na mjestu pravih iskušenja.

U suvremenoj se politici većina stvari ionako svodi na 'spektakularizaciju, personifikaciju i emocionalizaciju'. Nema tako malog kamena temeljca koji bi za Jadranku Kosor bio premalen za vijest na televiziji i politički vatromet u kakvoj lokalnoj zajednici, nema tako velikog uspjeha (Europa, borba protiv korupcije) za koji ne bi bila zaslužna isključivo ona sama, nema tako brižne majke domovine, koja bi dokazala toliko snage, a potakla toliko domoljubnih osjećaja kao Jadranka Kosor, koja će se od posjeta Kosovu i do obećanih Tadićevih poljubaca tako žestoko usprotiviti Beogradu. I tako iz dana u dan u polemičkom ratu s gotovo svim susjedima i predsjednicima, i tako od izjave do izjave, od samohvale do samohvale, od uvrede do uvrede, od suze do suze. Ona vrlo dobro zna da i u Hrvatskoj, i u stranci, vozi onu vrstu političkog bicikla koji će odmah pasti ukoliko stane samo za jedan jedini trenutak. Njezin osmijeh sve više prelazi u umornu grimasu, a njezin optimizam ostaje samo njezina bolest, koja više nikoga ne može ozbiljno zaraziti.

Već od prvog trenutka rastanka sa Sanaderom, i prije negoli su otkrivene sve korupcijske priče, ona je dobro shvatila da bez ostatka i pod svaku cijenu treba odmah iskočiti iz ozloglašenih prethodnikovih cipela, pa je izuzetno brzo (a to ipak dokazuje izvorni politički talent) promijenila dosadašnje političke dnevne redove i gotovo potpuno uspjela u neizbježnoj preobrazbi vlastitog političkog identiteta. Ivu Sanadera više ne spominje imenom i prezimenom, ali je kao njegova vrlo pouzdana zapisničarka vrlo dobro naučila da su u zagovaranju neizbježnih preobrazbi maglovita obećanja u znaku beskonačnih odgoda mnogo isplativija i učinkovitija od čvrstih rokova i jasnih ciljeva, pa se na toj imaginarnoj političkoj dražbi već treći put našao i legendarni Pelješki most.

Jadranka Kosor zna da većina ljudi zagovara bitne promjene sve dok ne stignu do njihovog kućnog praga, a nema profesionalnog političara koji nije shvatio da su neporecive istine prečesto toliko ružne i neugodne da prije plaše nego što ohrabruju većinu. Tako i ona bira samo dijelove prividne istine, koji prije čine izuzetak nego pravilo, u čemu se osobito trudi dokazati da je Hrvatska izašla iz krize, premda se čini da još nije dotakla dno. A od svih rizika s kojima se suočavaju političari najveći je rizik gubitak vlasti, pa Jadranka Kosor nije jedina koja se u toj obrani 'politike i vlasti kao doživotne profesije' služi podvalama koje su davno razvijene u ratnoj propagandi, a u modernim predizbornim nadmetanjima samo dodatno usavršene u lažnoj demokratskoj pozlati. I ona se oslanja na lažne stereotipe, koje 'ne treba dokazivati' (samo HDZ može spasiti Hrvatsku), i ona je sklona ironičnim podmetanjima ('oporba se slaže samo oko izbora jelovnika'), i ona se bez obzira na sve rizike sve više upliće u poraznu obnovu hrvatskih povijesnih prijepora i ideoloških raskola da bi još jednom dokazala da je izbor između 'njih' i ' nas' izbor između dobra i zla, slobode i ropstva, Europe i Istoka.

Još je Napoleon Bonaparte zaključio da u politici 'glupost ipak nije ona najgora mana', ali je ponekad bolje šutjeti negoli izazivati nepotrebne neprijatelje. U ovoj igri nitko ne može tražiti nedodirljivost, a pogotovo ne oni koji drugima stalno podmeću lažna kukavičja jaja, a Jadranka Kosor se odmah javno uvrijedila čim je Josipović 'ponizio uspješnu Vladu' svojom pričom o 'kukulele opciji', čime je i sama dokazala koliko može biti slaba i tankoćutna kada se netko drugi posluži njezinim vlastitim oružjem. Baš kao mala curica, i ona je odmah bolno zakukala čim je onaj drugi malo glasnije zakukurikao.