U svojoj prvomajskoj kolumni, oslonjenoj ponajviše o slučaj prvopričesnika Adama iz Gradišta, Boris Jokić nas je ovdje opisao kao tužno, bezosjećajno i jadno društvo, licemjere vođene licemjerima. Rijetko preciznoj i poražavajuće točnoj dijagnozi suvremenog hrvatskog društva ipak nedostaje još jedan ključni segment: zlostavljanje. Hrvatsko društvo danas, društvo je zlostavljača. Nismo jedini takvi, pun je Balkan, pa i ne samo Balkan, vrlo sličnih društava, ali to je jadna i licemjerna utjeha.

Hoćete li Savicu ili Sabor, Čistu Veliku ili Gradište, nogometne tribine ili medije, plažne koncesije ili lokalne izbore? Hoćete izvrdavanje odavna dragovoljno izvrdanog pravosuđa, čemer u zapuštenom zdravstvu, hoćete li sveučilišta, cjelokupno školstvo, šutiranje kulture, ponašanje u prometu, komentare po internetu, vrijeđanje pred kazalištem...?

Birajte što vam drago - gdje god da ubodete prstom, pa i zatvorenih očiju, naići ćete na zlostavljanje, a nerijetko i na golo, često i krvavo nasilje. Nitko od nas, normalno, nikad nikome neće priznati da je zlostavljač, ali to nam je toliko u krvi da se zlostavljanje kapilarno širi od samih vrhova društvene (nad)moći do samoga dna. Nisu zlostavljači samo svi ti horvatinčići, bandići, glasnovići, bujanci, mamići, hasanbegovići, šunjerge, asići, kerumi, todorići... Niti slučajno! Zlostavljači smo svi mi, sve do onih nesretnika koji su na Marjanu, na Praznik rada, željni najsirotijeg toplog obroka, gazili i laktarili jedni druge, ne hajući za njih i za ičiju tuđu glad. Zlostavljači su i oni gnjevni, očajni, obespravljeni ljudi koji su na Jelačićevom trgu, na isti taj Praznik rada, izvjesili psovački transparent, kojim su od sebe i časne namjere odbili barem nekoliko desetaka istomišljenika koji nisu toliko javni psovači.

Zlostavljanje se, poput one MRSA-bakterije, zavuklo u svaki dom, svaku tvrtku, svaki ured i prometalo. U svaki javni zahod, u svaku političku stranku, u svaku bogomolju (okej, tamo je manje-više oduvijek), u sve što stvaramo, razmjenjujemo i konzumiramo. Zaklonjeno domoljubljem, imetkom, licemjerjem, egzistencijalnim očajem ili nečim stotim, nasilje se (naše i vaše; plus moje, naravno, pa i ja sam vaš) zavuklo u svaku poricu bića ovog društva. Negdje više, negdje manje, negdje pliće, negdje dublje, negdje opasnije, drugdje bezazlenije, ali - zlostavljanje je sveprisutno u našim životima. I trpimo ga i činimo; i opiremo mu se i gojimo ga, sve u isto vrijeme. Pogledajte što nas najviše zabavlja samo na televiziji: kriminalističke serije sa sve izopačenijim zločincima i reality showovi u kojima kandidati kinje jedni druge, voditelji i moderatori sve njih skupa, a svi zajedno nas, koji u tome uživamo i naknadno se, ćaskajući, naslađujemo.

Zlostavljanje je, naravno, i ovo što se na nas slijeva s Markova trga posljednjih dana. To je nasilje nad biračkom voljom i zdravim razumom, nasilje koje ne kreira ništa osim zazivanja daljnjeg zlostavljanja na svim razinama društva. Zlostavljači iz Sabora, koji se nakon uzajamnog verbalnog nasilništva tapšaju i smješkaju jedan drugome čim pomisle da su se ugasile kamere, produkt su pak jednog drugog nasilja: onoga koje je Agrokor godinama provodio nad proizvođačima, dobavljačima, konkurentima i kupcima, a odskora će i prema svim poreznim obveznicima.

Kako izići, kako se izvući iz toga začaranoga kruga nasilja, kako ga prekinuti i vratiti društvo u kakvu-takvu normalu? Nemam odgovor, samo zloguku slutnju: nikako, sve dok nasilje ne eskalira do te mjere da ga kolektivna svijest napokon počne percipirati kao autodestrukciju, kao ponašanje kojim vlastite živote pretvaramo u još bezvrednije i beznadnije egzistencije, a zajednicu u kojoj nam se, eto, posrećilo roditi, u usmrđenu nejestivu kašu. Bojim se da se bez takve katarze, odnosno tragedije koja joj mora prethoditi, ništa bitno ne može promijeniti na bolje.

Da, znam, slična se bojazan nadvija nad čitav kontinent, pa i cijeli planet, ali jadna je to i tužna utjeha.