Na prvi pogled problemi koje je izazvao Lex Perković ili, točnije, izmjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim procesima s državama članicama EU-a, daleko su od uobičajenog ekonomskog konteksta u kojem se razmatra i analizira izostanak oporavka, rasta, ulaganja i sl. Međutim ta je udaljenost i nepovezanost samo prividna jer je Lex Perković primjer koji svakome na kristalno jasan i plastičan način pokazuje što znači, kako se manifestira i koliko je štetan nedostatak pravne sigurnosti. Pravna sigurnost je pak kamen temeljac investicijskog povjerenja, spremnosti na poslovne aktivnosti i investicijskih ulaganja. A upravo je Hrvatska u analizama i planovima mnogih investitora označena kao zemlja niske pravne sigurnosti.

Što investitoru znače hrvatske institucije?

Ako hrvatska Vlada i vladajuća politička elita nisu spremne poštivati međunarodno preuzete obveze, koje su štoviše prihvaćene u kontekstu političkog konsenzusa o članstvu u EU, što onda nekom anonimnom investitoru jamči da će Hrvatska i njezine institucije uporno, dosljedno i beskompromisno štititi i osiguravati postojanost i sigurnost uvjeta poslovanja za investiciju čiji su rokovi povrata dvadeset ili trideset godina? Sudeći po Lexu Perković, ništa. Baš ništa!

Ako je hrvatska Vlada i nakon više od dvadeset godina od stvaranja države spremna instrumentalizirati institucije sustava za postizanje nejasnih i nikome razumljivih ciljeva, a na očiglednu štetu državnog interesa, što i tko anonimnom investitoru jamči da će pred tim istim institucijama tijekom dvadeset ili više godina, uvijek i bez ostatka, uživati fer i nepristran tretman?

Ako hrvatska Vlada kroz Lex Perković demonstrira svoju nakanu da ignorira pravila ponašanja u klubu država za čije se članstvo tako dugo i teško borila, što onda bilo kojem investitoru, u razmatranju konkurentskih investicijskih destinacija, znači članstvo Hrvatske u EU. Sudeći po Lexu Perković, malo ili ništa.

A trebalo bi značiti puno. Članstvo u EU bi svakom investitoru trebalo služiti kao dokaz da gore navedena pitanja ne treba ni postavljati niti o njima razmišljati jer hrvatske institucije jamče i štite pravnu sigurnost s istom upornošću i dosljednošću s kojom to čine institucije švedske, danske ili finske države (na koju se recimo predsjednik Vlade tako rado poziva). Svađa s Europskom komisijom jednostavno pokazuje da to još uvijek nije tako.

Povjerenje investitora se teško stječe, a lako gubi

A bez pravne sigurnosti nema ozbiljnih ulagača, nema toliko željenih ulaganja u proizvodnju, nema ni stabilne ni fleksibilne ekonomije. Jer ozbiljne investicije, investicije od više desetaka ili stotina milijuna eura, traže vremenski horizont planiranja od petnaest, dvadeset ili više godina. Ako se u kompleksnosti procjene opravdanosti takvih investicija pravna sigurnost države pojavljuje na strani faktora rizika umjesto na strani faktora sigurnosti, onda takvih investicija jednostavno neće biti.

U poigravanju s pravnom sigurnošću investitora Hrvatska ima poprilično iskustva i mnoštvo primjera. Različit tretman velikih i malih, zakoni s povratnim djelovanjem koji naknadno mijenjaju uvjete poslovanja samo su neki od recentnih primjera. Zato su zbivanja oko Lexa Perković vrlo instruktivna za našu ekonomsku situaciju i to iz dva razloga.

Prvo, na jasan i jednoznačan način pokazuju direktnu vezu između akcije usmjerene na narušavanje pravne sigurnosti i štete koja iz toga proizlazi. Štoviše, iako u gospodarskim odnosima ta veza obično nije tako jasno vidljiva, štete koje nastaju zbog takvih poteza su puno veće i puno dulje traju. Zato jer su realne, jer se tiču novca, kapitala, radnih mjesta, životnog standarda i ne mogu se brzo ispraviti. A manifestiraju se već godinama u trajno nižim stopama rasta od sličnih država, ali i u nemogućnosti oporavka od krize.

Drugo, zbivanja oko Lexa Perković pokazuju da konkretno pitanje pravne sigurnosti nije samo pitanje funkcioniranja pravosuđa (kao što se kod nas često ističe), već ima svoje korijene u ponašanju i načinu funkcioniranja političkog sustava. Analogno tome, izlazak iz krize nije samo pitanje ekonomskog tehniciranja i pronalaženja prave kombinacije ekonomskih mjera, već u velikoj (ili čak dominantnoj) mjeri ovisi o ponašanju političkog sustava. Politički sustav je taj koji oblikuje odnos društva prema kapitalu, ulagačima, privatnom vlasništvu, privatizaciji, osobnoj odgovornosti za vlastiti ekonomski položaj, očekivanjima od države.

Zato se ne treba čuditi zašto nema direktnih stranih investicija, zašto nema investicija u proizvodnju, zašto se čini da će koristi od članstva u EU biti manje opipljive nego u slučaju drugih bivših socijalističkih država. Između ostalog i zato što Hrvatska stalno dokazuje kako njezinim institucijama, ali i dobrom dijelu političkog sustava, nije za vjerovati – čak i kada se radi o odlukama donesenim u okviru eksplicitnog političkog konsenzusa kao što je to bio slučaj s originalnim odredbama spomenutog zakona. Štoviše, svadljivost hrvatske Vlade osigurat će da ova poruke stigne i do najudaljenijih kutaka Europske unije.