Što je ovo došlo? Netko je u Šibeniku ukrao Isusa, a policija nemoćno širi ruke, skoro, božemiprosti, kao nakon miniranja i drugih prebogatih oblika uništavanja spomenika NOB-a. Širi ih nesretnica iako pošast nije od jučer, započela je još prije

dvije godine, a sada se nesmiljenom žestinom nastavila. Dakle ovako, nepoznat netko ukrao je na Badnju noć ispred šibenske katedrale mliječni kipić novorođenog Krista, što je doduše mila majka u odnosu na prošlu godinu, kada se mahnitalo i po ostatku betlehemskih jaslica. Josipu je tada potrgalo ruke, isto kao i jednom anđelu, porazbacalo je i sve ostalo po svetoj štalici, a Isus je prvi put – otet.

Bio je to gorki epilog još gorkijeg događaja iz prethodne godine u Vodicama, nakon čega je i odlučeno da se betlehemska pobožna instalacija preseli u Šibenik. Tada je Isusovo rodilište doživjelo najtežu kalvariju, jer ga je opet nepoznati počinitelj doslovce spalio do temelja, a kakav je to požar bio, dovoljno je reći da su svi svjedoci Kristovog rođenja, uključujući slona, bili izrađeni u prirodnoj veličini. Ukratko, bila je to golema lomača na kojoj su, tako je to doživljeno u Vodicama, spaljene najveće svetinje kršćanske uljudbe otkako su se primile na plodno hrvatsko tlo.

I, naravno, trebalo je naći prikladne riječi osude za taj slijep i bezočan napad na kamene temeljce katoličke vjere. Među Vodičanima se tada prepričavalo da je blagoslovljenu betlehemsku staju spalio netko iz osvete što su općinske vlasti donijele odluku da se podigne spomenik žrtvama jugoslavenskog komunizma u Drugom svjetskom. To mi, da odmah raščistimo, zvuči prilično blesavo. Navedite mi jedan jedini primjer da se negdje dogodila takva osvetnička reakcija. Nema ga. Osim toga, zar vam se ne čini da uspomena na Isusa danas više grije srca preostale šačice komunista, kojima bratstvo i jednakost još nešto znače, nego nepregledne mase pokondirenih vjernika, kojima ne znači ama baš ništa.

Ucviljeni katolici

Ali, dobro, ako netko misli da počinitelje treba tražiti i među komunistima, molim, neka policija radi svoj posao. Mi idemo dalje, i okrećemo sljedeću stranicu ove priče. Da li su Vodičani, koji su, prema opisu novina, kršili prste i grcali u suzama nad spaljenim rodilištem Boga Sina, pitajući 'što im je dite Isus krivo', da li su ti ucviljeni katolici u stanju pokazati sućut prema drugima kada ih nešto slično pogodi? Ne pitam to bez veze. Za otprilike mjesec dana u njihovom ubavom mjestu održat će se maškare, kada svatko spaljuje svoga dežurnog krivca za sve loše, Krnju, a oni svoga zovu još tamo od 1990. godine – Jovan.

Nije, dakle, Krnje u Vodicama dobio ime po nekom, ne znam, Stipi, koji je kriv za privatizacijsko pustošenje mjesta, po nekom Šimi, koji je okrenuo leđa Vodičanima čim je otišao u Sabor, po nekom Juri, koji je kriv za kornatsku katastrofu vodičkih vatrogasaca... Ne, njihova guba pod koju treba zapaliti lomaču zove se baš Jovan, pravoslavac negdje iz Ravnih kotara, od kojeg možda i danas kupuju krumpir i salatu, ali će ga svejedno spaliti prepuni nade da će im život od toga biti bogatiji, bezbrižniji, berićetniji, pa – to je najgore – i bogorodniji.

Zašto pobogu? Kada su ih prošle godine mediji malo stisnuli oko toga, Vodičani su se bučno pravdali da je to stari običaj, da je Jovan dobio ime po nekom žandaru iz Kraljevine Jugoslavije koji je terorizirao lokalno stanovništvo. Da tu, ukratko, nema ničeg lošeg. Jedan od najpredanijih hrvatskih ljudskopravaša Zoran Pusić uzvratio im je da su svojoj lutki za spaljivanje mogli dati ime Maks Luburić, koji je terorizirao lokalno stanovništvo puno više. A Udruga mladih zagrebačkih antifašista stručno im je objasnila da spaljivanje Jovana, što god oni rekli, miriše samo na fašizam.

Čak su se i iz nekog Vladinog ureda zaduženog za te stvari mrzovoljno namrštili na jovanocidne Vodičane, ali ako je to bio poziv Hrvatima da se malo više solidariziraju sa Srbima, ipak su oni njihova braća u Kristu, on je otišao u gluhe uši. Pokazat će se, zapravo, da Hrvati nisu u stanju više biti solidarni ni jedni prema drugima i da se obistinjuje stara maksima da kada prečuješ nesreću drugih i praviš se da njih nema, neće biti nikoga da ti pomogne ni kada ta nesreća pogodi tebe. Upravo to sada gledamo. Mlinski kamen krize i socijalnog beznađa već dulje melje i Hrvate, i to uz onu poznatu najavu, koja sliči na prokletstvo, emigranta Brune Bušića: da će biti najviše gaženi i izrabljivani kada im na grbaču sjednu – Hrvati.

Nagrada za skidanje sa savjesti

I sjeli su, bogami, tako krvnički da nedavni pokušaj samoubojstva u Zagrebu radnice uništenog Kamenskog sliči baš na to da više neće biti bolje, samo gore. I licemjernije, jer je ta radnica, zajedno s ostalima, nedavno dobila nagradu Ponos Hrvatske, što je valjda najprefidniji način da nekoga skineš sa savjesti, u njenom slučaju umalo i s očiju. Može se kalvarija Kamenskog objašnjavati ovako i onako, promašenim modelom kapitalističkog razvoja, koji je potpuno bagatelizirao proizvodnju koja jedino može zaposliti ljude. Ili uništavajućim efektima privatizacije iz devedesetih, koja je sada kao avet uskrsla baš u slučaju ove nekada europski prestižne tvornice. Ali kada podvučeš crtu, ostaje zajednički nazivnik da je u ovoj zemlji sasvim nestalo solidarnosti koja je nekada činila njezino vezivno tkivo.

Vezivo je najprije popucalo u međunacionalnim odnosima, što se dvadeset godina poslije više ne može objašnjavati samo ratom (tko zna koliko će još trebati Vodičanima da shvate da ne rade nikakvu uslugu 'ditetu Isusu', nego odraslim mamlazima na hrvatskoj i na srpskoj strani). Odmah zatim to je vezivo popucalo i u međuklasnim, socijalnim odnosima, ovaj put ne između Hrvata i Srba, nego između samih Hrvata. Da se razumijemo, nisu te dvije stvari baš jako daleko od onoga što gledamo u Europi, gdje su ta nekada snažna međuetnička i međuklasna veziva također jako oslabila. Ali to su i dalje razmjerno integrirana društva, s relativno snažnim institucijama (sudovi, sindikati, nevladine organizacije...) koje se brinu da jedni parcijalni interesi sasvim ne progutaju druge.

U Hrvatskoj tek ova antikorupcijska kampanja budi nadu da će se te institucije pojaviti, ali ne zavaravajmo se, ova masovna hapšenja samo su spriječila da stvari definitivno ne odu dovraga. Sva pitanja oko toga zašto ova zemlja puca po svim šavovima, i zašto se u njoj tako rado spaljuje, kao vješticu, gospođu Solidarnost, ostaju i dalje otvorena.