Izbor Pejčinović Burić za glavnu tajnicu Vijeća Europe te ostavke ministra uprave Kuščevića i ministra državne imovine Gorana Marića otvaraju široko pitanje o opsegu i sadržaju rekonstrukcije vlade Andreja Plenkovića, o kojoj je i sâm bio nedavno progovorio za medije.

Pod rekonstrukcijom Vlade, odnosno kabineta, podrazumijevamo svaku promjenu članova ili funkcija Vlade. Dakle postoji mogućnost da postojeći ministar preuzme novu dužnost ili da neka ministrica napusti Vladu te predsjednik Vlade potom upražnjeno mjesto zamijeni novom osobom, koju dakako treba predstaviti Saboru na prvoj sljedećoj sjednici te ona potom mora biti izglasana natpolovičnom većinom. Rekonstrukcija Vlade može i ne mora uključivati takozvano preslagivanje, odnosno promjene u tome koje stranke podupiru Vladu ili pak promjene u strankama koje daju članove Vlade.

U tipološkom smislu ova Vlada je manjinska jer stranke koje čine kabinet, HDZ i HNS, ne posjeduju većinu u Saboru. U širem smislu, ako pod Vladu uključimo i pomoćnike ministara i državne tajnike, možemo ustvrditi da i neke manje stranke koje čine parlamentarnu većinu što podupire Plenkovićevu vladu participiraju u izvršnoj vlasti (SDSS, HSLS itd.). Također, premda je ovo prema nacionalnom računanju 13. hrvatska Vlada od demokratskih promjena 1990. godine, strogo politološki trebalo bi je tretirati kao četrnaestu Vladu jer su trinaestu činili HDZ i MOST, a sadašnju čine HDZ i HNS. Ovakvo računanje uobičajeno je za međunarodne komparativne baze podataka o vladama. Uz to, valja naglasiti kako su 'rošade' i 'osvježenja' kabineta uobičajeni u svim zemljama članicama EU-a te se među sadašnjim vladama (izuzev onih koje su izglasane tek prije nekih mjesec dana, poput Sánchezove u Španjolskoj) teško može pronaći neki kabinet koji je izdržao cijeli mandat u neizmijenjenom sastavu.

Dugovječnost i stabilnost

Dugovječnost u jednom ili više kabineta može biti potvrda da ste doista sposoban i stručan političar ili pak da imate političku težinu u svojoj stranci te znate dobro plivati između različitih unutarstranačkih struja. Dakako, nije isključeno to da ista osoba uspijeva spojiti i jedne i druge karakteristike. U situaciji vrlo fragmentiranog parlamenta i postojanja jedne ili čak više pivotalnih stranaka, bez kojih nije moguće sastaviti većinu, moguće je godinama ići s jedne na drugu ministarsku funkciju, premda dolazite iz relativno malene stranke.

Možda ponajbolji primjer takve situacije slovenski je političar Karl Erjavec, vođe umirovljeničke stranke DeSUS. Od 2004. do 2008. bio je ministar obrane u vladi pučana Janeza Janše. Od 2008. do 2010. bio je u vladi socijaldemokrata Boruta Pahora ministar za okoliš i prostor. Bio je ministar vanjskih poslova u tri vlade različita predznaka: 2012.-2013. u Janšinoj vladi, od 2013. do 2014. u vladi socijaldemokratkinje Alenke Brautušek te 2014.-2018. u vladi liberala Mire Cerara, da bi u sadašnjoj vladi Marjana Šarca bio pak ministar obrane.

U posljednjih trideset godina u Hrvatskoj se ističu dva imena kao najdugovječniji ministri – Mate Granić bio je ministar vanjskih poslova od svibnja 1993. do siječnja 2000., u Valentićevoj i potom Matešinoj vladi, a Božidar Kalmeta ministar pomorstva i prometa (naziv i opseg resora mijenjao mu se kroz godine i vlade) od prosinca 2003. do prosinca 2011. (kabineti Sanader I, II i III te Kosor I i II). Slavko Linić, Radimir Čačić i Neven Mimica jedini su pak koji su bili članovi i Račanovih i Milanovićeva kabineta.

Kao i u svakoj drugoj organizaciji, u Vladi su poželjni kontinuitet i stabilnost osoblja jer svaka institucija ima određeni kapacitet apsorpcije novih kadrova u danom trenutku. Međutim dugovječnost na ovoj ili onoj ministarskoj poziciji svakako je plod različitih, već spomenutih faktora i ne može sama po sebi biti pokazatelj uspješnosti Vlade, premijera ili ministra. Prilikom odabira 'osvježenja' načelni bi princip trebao biti da se radi bilo o osobi koja ima parlamentarno iskustvo (Vlada proizlazi iz Sabora), bilo o osobi koja ima kvalitetno upravljačko iskustvo u istom resoru, odnosno ministarstvu. U idealnom slučaju, predloženici za ministre trebali bi imati i jedno i drugo, tj. imati i političku i stručnu legitimaciju.

Premijerov manevarski prostor

Plenković je tip političara koji pod svaku cijenu želi izbjeći situaciju u kojoj mu mediji, oporba ili koalicijski partneri nameću tempo, stoga nije poznat po brzim odlukama, što uključuje kadrovska rješenja. Pa ipak, u ovom slučaju treba naglasiti nekoliko parametara koji bi naposljetku mogli utjecati na premijerove odluke u nadolazećim danima i tjednima.

Prvo, prijevremeni izbori svakako su nešto što ususret predsjedanju Vijećem EU-a nije poželjan scenarij za Hrvatsku, stoga će Plenković biti spreman i na pokoji ustupak koalicijskim partnerima, ali i suparnicima u stranci, kako bi održao stabilnost, vrlinu koju on osobno politički jako cijeni. Uz to, mnogi od manjih partnera (bilo u Vladi, bilo u Saboru) zapravo nisu u ovom trenutku spremni na izbore jer bi lako mogli ostati bez ijednog parlamentarnog mandata.

Drugo, tanka i heterogena parlamentarna većina svakako se negativno odražava na manevarski prostor pri kadrovskim odabirima.

Treće, kadrovski odabiri u ovakvim situacijama počesto su nužni kompromis između načela stručnosti (najbolja osoba za položaj) i koalicijske ili stranačke logike (zadovoljavanje različitih zainteresiranih strana).

Četvrto, ovo 'osvježenje' kabineta Plenkoviću svakako može poslužiti i da promovira nove kadrove (bilo one mlađe, bilo one iz nižih ešalona, što može biti jedno te isto, kao što pokazuje slučaj predloženog novog ministra Malenice) kako bi izgradio i učvrstio 'svoj HDZ' naspram vrlo glasnih oponenata. Međutim istovremeno se imenovanjem ministara koji nemaju veliku političku težinu osnažuje sama figura premijera.

Peto, 'osvježenje' može poslužiti za (barem djelomično) skidanje tereta skandala i afera kojih se u posljednje vrijeme bilo nakupilo.

Posljednji, šesti parametar odnosi se na odnos kontinuiteta prema prethodnoj Vladi i prethodnom šefu HDZ-a. Naime, Plenkovićeva vlada 'naslijedila' je pregršt ministara iz Oreškovićeve vlade – Tolušića, Kuščevića, Butkovića, Medveda, Horvata te Zdravka Marića.

'Osvježenje' može stoga poslužiti i kao konačni odmak Plenkovića od njegova prethodnika Karamarka. Naposljetku, trenutna situacija, premda na prvi pogled neugodna i delikatna, mogla bi poslužiti i kao prilika za ozbiljno smanjenje kabineta. Manja Vlada bila bi funkcionalnija i učinkovitija te predstavljala racionalnije upravljanje oskudnim resursima, a ovakav su potez već podržali neki koalicijski partneri i zasigurno bi naišao na odobravanje stručne javnosti. Ako se kriza shvati kao šansa, može se iz nje napraviti kvalitativni pomak naprijed.