Sabotaža bi se imala izvesti tako što će se izazvati kvar zbog kojega bi avion pao, a nitko ne bi skužio da je o sabotaži riječ. Cilj sabotaže bio bi ubojstvo najviših državnih dužnosnika, naravno: predsjednika Republike, premijera, prvog potpredsjednika vlade. O toj obavještajnoj spoznaji, veli se dalje u priopćenju, BIA je izvijestila direkciju policije, a oni pak svojega ministra i premijera u Dublinu. Nakon konzultacije s posadom aviona, Dačić i oni odlučili su ipak letjeti natrag za Beograd. Sretno su sletjeli u četvrtak navečer. Dačić je odmah izjavio da je riječ o izvanrednoj suradnji BIA-e i policije, po prvi puta, kako je rekao. Sutradan je istim avionom Aleksandar Vučić, ministar obrane, potpredsjednik vlade, predsjednik vladajuće stranke i Veliki Koordinator Svih Službi Sigurnosti odletio u Berlin, što bi imalo biti izraz velike hrabrosti.

Ovaj događaj veoma je zanimljiv – iz više razloga.

Kao prvo: dade se naslutiti da su 'kriminalne grupe' (u množini) napravile združeni plan, u zrakoplovstvu bi se reklo 'pool', ne bi li lišile života hrabre borce suprotive korupciji i organiziranom kriminalu; ne kaže se koje grupe. Ne kaže se ni kako su pokušale za sebe pridobiti 'osobe koje imaju pristup vladinom avionu' – i to je drugo. Naime, broj ljudi s pristupom tom Falconu 50 (Hrvatska ima isti takav) veoma je ograničen: posada (letačko i kabinsko osoblje); aviomehaničari koji ga održavaju; policajci koji ga čuvaju u hangaru na aerodromu Surčin. Posade možemo odmah isključiti jer nisu samoubilački nastrojene. Zemaljsko osoblje, aviomehaničari i inženjeri, podložno je redovitim i temeljitim sigurnosnim provjerama, a ne može se očekivati da bi netko od njih bio toliko glup da se izloži propasti pomažući neku kriminalnu skupinu. Isto vrijedi i za aerodromske policajce koji hangar čuvaju danonoćno. Ovako opisana urota, kao u tom priopćenju MUP-a, opasno se bliži izmaštanim scenarijima za loše političke trilere.

Idemo dalje: taj Falcon 50 prilično je star i do sada se bio kvario više puta (prije par mjeseci ostao je u kvaru u Dubaiju, pa je neki ljubazni šeik posudio svoj avion vladinom izaslanstvu); tehnički resursi su mu pri kraju i već se bilo pričalo o potrebi da se kupi novi avion. Važniji redoviti remonti obavljaju se u Švicarskoj, ali i tamo su ti avioni pod pažljivim nadzorom i u pouzdanim rukama; ipak je riječ o zrakoplovima bogatih i važnih osoba. Aerodrom u Dublinu posebno je siguran jer Republika Irska ima iskustvo s terorizmom.

U nekim normalnim okolnostima BIA bi – naravno – obavijestila MUP i ugrožena lica o svojim spoznajama; bile bi se poduzele odgovarajuće mjere na izravnom osiguranju i izvanredne provjere svih koji imaju pristupa avionu. Ali nitko odgovoran i savjestan to ne bi puštao u javnost, pogotovo ne u tako dramatičnim priopćenjima. Obavještajni rad nastavio bi se diskretno, u nadi da će se urota otkriti – ako postoji. Ako postoji, ponavljamo. Suprotno je svakom profesionalizmu u poslovima sigurnosti davati ovakva priopćenja. Ako urota zaista postoji, to će njene tvorce uzbuniti i opomenuti. To je barem jasno svakom čitatelju novina.

Čoban i vuk

Zašto, dakle, MUP Srbije pravi ovakve nepotrebne dramatizacije? Pakosni analitičari već su ponudili neke odgovore. Jedni skreću pozornost na Dačićeve riječi da, eto, konačno imamo suradnju BIA-e i MUP-a. To nije istina: te dvije službe počele su surađivati blisko još 2003, pred atentat na premijera Zorana Đinđića i to je bilo prvi puta; od tada surađuju manje-više redovito, ali sve bolje. Imali smo, međutim, nedavno stanovitu krizu u odnosima, kada su se pojavile prve naznake o navodnim vezama Dačićevim i njegovih suradnika s osobama bliskim narkokartelu Darka Šarića. Tu je došlo do trvenja, da ne kažemo kreševa, u tim delikatnim relacijama, pa se sada Dačićeva izjava tumači kao poruka da je sve u redu; da svi imamo istog neprijatelja; da nitko neće određivati red letenja vladinih najviših dužnosnika itd.

Drugi analitičari, manje delikatni, ali podjednako pakosni, cijelu priču skloni su tumačiti običnim pukim marketingom: eto smo ugroženi, vidite li to, čak nam i avion sabotiraju; mora biti da smo zaista veliki borci protiv korupcije i kriminala. Treći analitičari – oni najpakosniji – kažu da bi to mogla biti jedna od standardnih udbaških priča: dizanje vlastite cijene izmišljanjem navodnih prijetnji. Poruka bi bila – eto, da nema nas, bili bi vas sve već pobili, ali mi bdijemo nad vašim životima itd. Ne bi bilo prvi puta...

Marketinški gledano, puštanje u javnost ove dramatizirane priče o prijetnji najvišim dužnosnicima može imati samo kratku i skupu dobit; sve je to nalik na onu priču o malom čobanu koji je vikao o vuku – dok vuk nije došao.
To se, jednostavno, ne radi među ozbiljnim ljudima.