Bivša je potpredsjednica hrvatske Vlade Martina Dalić u svom govoru prilikom podnošenja ostavke uistinu imala pravo istaknuvši da je percepcija najvažnija u politici. Uostalom, na temelju čega bi drugog ljudi mogli donositi svoje odluke u životu te građani prilikom ocjenjivanja rada političara i njihova vrednovanja na izborima?

Percepcijom se općenito stječu informacije o okolini, interpretiraju i organiziraju u smislenu cjelinu te u konačnici stvaraju mišljenja o konkretnim situacijama i njihovim akterima. Pritom percepcija nije nikakvo dezinformiranje ili namjerno upućivanje na pogrešne zaključke, ako je na to možda aludirala dojučerašnja ministrica, nego način na koji objektivno funkcionira ljudski sklop osjeta. Tako je i percepcija javnosti rada Martine Dalić odlučila o njezinoj političkoj sudbini. Da se ta percepcija odnosila na pozitivne rezultate i u cjelini pozitivno mišljenje o njoj, razloga za ostavku ne bi niti bilo. Dok pravosuđe eventualno ne kaže svoje, presuda o ovoj političkoj karijeri je više nego jasna.

Žele li hrvatski političari nešto naučiti usred još jedne, a po mnogobrojnim ocjenama i najveće političko-gospodarske afere u posljednje vrijeme, onda je to upravo važnost percepcije njihova rada od strane onih za koje rade ili bi trebali raditi – građana.

Iznenađeni famoznom percepcijom

Situacija u kojoj jedna uska interesna skupina koordinirana od strane de facto druge osobe u Vladi piše zakon temeljem kojega će se uskoro obogatiti bez ikakvih nadzornih mehanizama prije, tijekom i nakon donošenja zakona doista predstavlja evidentni sukob interesa. Ili, bolje rečeno, itekakvo zadovoljavanje interesa. Vlastitih. Neovisno što se takvim zakonskim rješenjima normira i s kakvim učincima. Dovoljno je pogledati koliko su zarađivali pojedini savjetnici i njihove tvrtke prije i nakon angažmana u spašavanju posrnulog Agrokora. Prije toga gotovo nevidljivi na tržištu koje očito nije imalo veće potrebe za njihovim uslugama i kakvoćom rada, a nakon toga milijunaši.

Stoga ne čudi da su čak i u ovom slučaju poslovično oprezni predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović savjetnicima koji su na Agrokoru zaradili poprilične svote predložili vraćanje novca. Prijedlog je, naravno, deplasiran i svjedoči da najistaknutiji predstavnici hrvatske izvršne vlasti ili uopće ne razumiju kako funkcioniraju pravo, politika i ekonomija ili pokušavaju izazvati percepciju da su i oni sami u svemu tome kolateralne žrtve tuđe pohlepe i nesposobnosti. Naime, savjetnici su za svoje usluge dobili privatan novac i bez sudske presude ne moraju ništa, a kamo li vraćati novac. Zbog čega bi ga i vraćali? Problem predstavlja način na koji je politika dopustila da pojedine grane vlasti – izvršna kao predlagatelj zakona, a predstavnička kao njegov donositelj – omoguće baš takvo rješenje, i to u skladu s Ustavom, kako smo u međuvremenu doznali. Gotovo sve podsjeća na način na koji je nekoć privatizirano društveno vlasništvo u poduzećima. Također zakonski i – ustavno. 

Nema nikakve dvojbe da se lex Agrokor mogao napisati znatno bolje i s puno više detalja vezanih uz javni interes. Donesena inačica rezultat je itekakve brige za privatni interes onih koji su ga napisali. I to je famozna percepcija na koju se požalila Martina Dalić, inače političarka krajnje upitnog legitimiteta i u stranci koja ju je predložila za napušteni položaj u Vladi, i općenito u biračkom tijelu. Kada se o njoj govorilo kao o željeznoj lady hrvatske Vlade misleći pritom na britansku premijerku Margaret Thatcher, očito se zaboravilo da je nekadašnja čelnica britanske Vlade bila autentična politička liderica koja je triput zaredom predvodila svoju stranku na parlamentarnim izborima i – pobjeđivala. A da se o svemu drugom i ne govori. Smatra li da joj je na bilo koji način nanesena nepravda zbog koje je morala podnijeti ostavku te da u politici i dalje ima što reći i napraviti, neka se Martina Dalić slobodno angažira i unutar svoje stranke i na izborima kada god oni budu organizirani. Možda će je i u tom slučaju percepcija iznenaditi. A mogla bi iznenaditi i sve one koji sada na različite načine ili traže prijevremene parlamentarne izbore ili su sigurni da bi na njima ostvarili izvrsne rezultate. Prvi su čvrsto u oporbi, a drugi sve krhkije na vlasti.

HDZ može pobijediti na izborima, ali...

Teško se sjetiti trenutka u posljednjih dvadeset i osam godina demokratskog višestranačkog sustava u Hrvatskoj u kojem od političkih stranaka i koalicija doslovce nikomu izbori ne bi donijeli očekivanu korist, čak ni onima koji napreduju u ispitivanjima javnog mnijenja. Kada je na prošlim parlamentarnim izborima HDZ (ne)očekivano pobijedio unatoč debaklu svoje prve koalicijske Vlade s Mostom nezavisnih lista i nestranačkim premijerom Tihomirom Oreškovićem, razlog tomu je bila naoko radikalna promjena lidera i novo političko nesnalaženje suparnika iz SDP-a.

Proklamiravši vjerodostojnost u politici Andrej Plenković je postao novim predsjednikom HDZ-a i Vlade te se činilo da mu nitko i ništa ne može ugroziti novostečeni primat u hrvatskoj politici. Osim njega samog. To se i dogodilo. I njega je percepcija dovela na vrh ljestvice najnepopularnijih političara u zemlji te će sada morati doslovce postići nadljudske rezultate da to promijeni. Osobito usred aktualnih afera. HDZ i u ovakvim okolnostima može pobijediti na izborima, ali je pitanje kako bi obnašao vlast, poglavito izgubi li koalicijske partnere te dobije li iole suvisliju oporbu.

Zato mu novi izbori ne odgovaraju. Baš kao ni SDP-u, koji na njima riskira postati trećom političkom snagom u zemlji, onakvom kakvom je postao na prošlim lokalnim izborima u nizu sredina. Još beznačajniji SDP doveo bi do kraja političke karijere njegova predsjednika Davora Bernardića, ali takvo što ne bi bila utjeha nikomu u situaciji banalizacije i marginalizacije stranke. Možda bi Živi zid na prijevremenim parlamentarnim izborima uvišestručio broj svojih saborskih zastupnika. No, i nakon njih bi ostao u oporbi bez mogućnosti realizacije onoga za što se zalaže s obzirom da stranka Ivana Vilibora Sinčića odbija koaliranje s vodećim parlamentarnim strankama, a nekog pak njima prihvatljivog nema na vidiku.

Pritom Živi zid može sustići sudbina Mosta nezavisnih lista, kojemu je zenit označio početak slabljenja. Sam se Most na sljedećim izborima vraća ondje gdje je i počeo, pođe li mu uopće za rukom da i u dalmatinskim izbornim jedinicama osvoji mandat-dva. Ostale stranke, koalicije i pojedinci mogu računati isključivo na poziciju pivota jer će svojim jednoznamenkastim brojem parlamentarnih mjesta odlučivati o kakvoj-takvoj većini.

Ukratko, ništa bitno drukčije u odnosu na situaciju kakva trenutačno vlada u Hrvatskom saboru. Posebice zna li se da važna zakonska rješenja zainteresiranije pišu oni koji niti nisu na vlasti. Ali su s njom itekako na e-mailu.