Najčešća riječ koja se čuje u našoj kući, punoj djece, jest: Ups!

Netko je srušio toranj suđa u sudoperu, prejako zalupio staklena vrata, prolio mlijeko, stao na mačku, gurnuo sestri prst u oko, poplavio kupaonicu, pastom za zube namazao cipele, ispustio laptop iz ruke dok je trčao hodnikom... i uvijek se čuje isto: Ups!

Ali sad ne mogu pogledati nijedne vijesti, a da ne čujem taj isti ups!

Najprije je Most glasao u Saboru protiv vlastitog zakonskog prijedloga. Ups!

Onda je Zdravko Mamić predao sudu, sfufljane među 227 drugih dokumenta, instrukcije koje su njegovi odvjetnici dali svjedoku kako da svjedoči. Ups!

Onda je počela curiti prepiska potpredsjednice Vlade s hotmaila puna nezgodnih pojedinosti. Ups!

Ja se ne ljutim na dječji ups! Djeca su po prirodi optimistična i ne mogu predvidjeti posljedice. Točno znaju da mogu pojesti čokoladu prije ručka i da neće izgubiti apetit; da mogu prvo pogledati tri cjelovečernja crtića i da će još stići naučiti engleski za sutrašnji test; da mogu voziti bicikl s nogama na volanu i istodobno tipkati poruku preko Vibera. A kad vide da stvar nije uspjela i da se ne može kremasta torta izvući iz hladnjaka jednom rukom, dok se u drugoj drži mobitel, onda se ukipe i kažu: Ups!

Mogao bi se roman napisati o tom ups! – toliko je rječit. Taj bi roman počeo znatiželjom i izazovom, pokrenule bi ga drskost i oholost, hranile hrabrost i ambicija, omogućavala neodgovornost te preskakanje pravila, upravljale preuzetnost i provizornost, okrunili sramota i debakl, da bi u epilogu ostalo izvlačenje na dobre namjere i obećanje da se više nikad neće ponoviti – do prve prilike. Sve to stane u jedan ups!

Čovjek bi pomislio da su ministri, odvjetnici i saborski zastupnici pametniji od handrastih klinaca, da se drže reda i procedura i da vladaju svojim postupcima, za što su i (pre)obilno plaćeni.

Ali, eto, i oni se u kritičnom trenutku ukipe i kažu: Ups! Onda slijedi izmotavanje.

Članovi Mostova kluba u Saboru glasali su sami protiv sebe zbog 'nerazgovjetnosti, buke i zamora u sabornici', iako svi znamo da nema tiše i mirnije zgrade u Zagrebu od one na Markovu trgu.

Obrana Zdravka Mamića je rekla da je to 'omaška' i zamolila dokument natrag, što je bila još jedna omaška jer je pokazala tužiteljstvu da im je stvar neugodna.

A što tek reći na curenje mailova? Nije to prva omaška koja je otkrila što političar misli.

Povijest znakovitih 'lapsusa'

Ivanu Šukeru se svojedobno, kao ministru financija, umjesto 'prihodovna stanja' omaknulo 'prihodovna sranja'. Luka Bebić je kao predsjednik Sabora pozdravio predsjednika Ivu Josipovića ovim riječima: 'Posebno pozdravljam predsjednika Republike Hrvatske, gospodina Ivu San... Josipovića.' Ili kad je HNS-ovac Ivan Vrdoljak osnivačicu svoje stranke Savku Dabčević Kučar nazvao pred kamerama Savka Dabčević Ku#!c i onda se brzo išao ispravljati.

Reći ćete da političari puno govore pa im se dogodi lapsus. Kod Šukera ne treba biti previše pronicav i vidjeti da je omaškom rekao istinu. Kod Vrdoljaka je već teže: je li mislio da mu je cijela stranka za Kučar ili je mislio samo na sebe.

Podsvijest je gadna stvar jer je uvijek budna, ona čuva naše prljave tajne. I dok se mi trudimo održati fasadu, mali izdajica iznutra nas potkopava, on zna kako zbilja stvari stoje. Jer zašto su se oni zastupnici slikali u gaćama i bez njih, pa onda te slike slali okolo, ako ne zato da se razotkrije ono čega se stide? I zato se može dogoditi da stranka nije u stanju glasati za vlastiti prijedlog, da odvjetnik kompromitira klijenta, da predsjednik Sabora nije u stanju izgovoriti ime predsjednika Republike koji stoji pred njim, a potpredsjednica Vlade kompromitira lex Agrokor.

Teško nam je priznati da je čovjek iracionalno i nesuvislo biće pa smo kod omaški skloni tražiti urotu i skrivene namjere.

Kao kad su 1999. Amerikanci, bombardirajući Beograd, roknuli kinesko veleposlanstvo i rekli da nije bilo namjerno – imali su, naime, 'zastarjelu kartu grada'. Ups!

Ili kad je prije godinu i pol Julia Dockerill, pomoćnica vrlo visokopozicioniranog torijevca Marka Fielda, izašla iz rezidencije britanskog premijera u Downing St. 10 s otvorenom bilježnicom, okrenutom prema paparazzima, tako da su svi mogli vidjeti bilješke s povjerljivog sastanka. A među bilješkama su se jasno vidjele britanske perspektive nakon Brexita: pisalo je da se ne može tortu i imati i pojesti. Ups.

Ili kad je prije desetak dana izraelski premijer Benjamin Netanyahu sa svojom suprugom Sarom ugostio na večeri japanskog premijera Shinzoa Abea i suprugu mu Akie. Glasoviti chef Segev Moše za desert im je poslužio slatkiše aranžirane u kožnim cipelama, što je prizor dostojan Woodyja Allena ili Seinfelda. Japanci su se ljubazno smješkali, ali poslije su dali do znanja domaćinima da su bili užasnuti kad su vidjeli cipele na stolu – nešto što im je toliko odvratno da to nikada ne unose u svoj dom. Ups.

Curenje je uobičajeni izraz kad počne provaljivati na površinu nešto sramno. I taj je izraz povezan s našim strahom od podsvijesti: curenje je nevoljna radnja, izaziva neugodnost, bespomoćni smo pred njim – stvar curi pred svima, a mi možemo samo bespomoćno stajati i čekati da sve iscuri.

Stvar je za psihoanalizu

Oko curenja mailova Martine Dalić – što je repriza afere koja je upropastila i Hillary Clinton – digla se silna politička bura, ali ja sam uvjeren da je stvar za psihoanalizu. Ne treba nam Slavoj Žižek da bismo uočili da se BORG unatrag čita GROB. Nije družina to ime izabrala zato, naravno. Ime im se jednostavno činilo zgodno. Ali pravo pitanje je zašto im se činilo zgodno? Pa upravo zato što su znali da je Agrokor živi mrtvac i da je Ivica Todorić kao poslovni čovjek osuđen na propast, a svakako ga očekuju i sudski procesi.

Iz mailova je očito da je 'Borg' ispočetka bio i Ivica Todorić i Agrokor, a da su nakon njegovoga pada 'Borg' postali konzultanti s mailing liste. Taj Borg je upravo postao Grob za Martinu Dalić, a čini se da ona iz njega, kao u starom hororu 'Carrie', povlači za sobom i druge, ponajprije premijera.

Vlada bi trebala biti udruga ozbiljnih građana, a ne čopor balavaca koji harače po smočnici i jedni drugima rade psine. Vlada je regulirana zakonom, ima svoja pravila i procedure, a u sklopu toga i službeni mail. Zaobilaženje svega toga otkriva sve ono što prethodi situaciji u kojoj se može samo još reći: Ups! To su drskost i oholost, hrabrost i ambicija, neodgovornost i preskakanje pravila, preuzetnost i provizornost. Očekivano, završilo je u sramoti i debaklu, pa sad slušamo izvlačenje na dobre namjere i obećanja da se to više nikad neće ponoviti – do prve prilike.

Nestašno dijete je čvaknulo tortu i ona nikako više ne može biti netaknuta, dok krema kaplje na podove Banskih dvora.