Različiti se interesi ovih dana pletu oko Zareza, dvotjednika za kulturna i društvena zbivanja. Čitatelji tportala o tome su bili informirani čak kroz nekoliko članaka i mislim da nije potrebno ponavljati faktografiju, ali je i te kako potrebno pisati i razgovarati o sada već 'slučaju Zarez'. Ne samo zbog sapunice ‘Zlatarevo zlato’ koja se (za) sada već u sedam nastavaka emitira na još do jučer Zarezu ‘prijateljskom’ portalu H-Alter, već ponajprije zbog rigidne medijske reforme koja se valja iz Ministarstva kulture pod klesarskim dlijetom Milana F. Živkovića (čiji li je nacrt?). Jer, kada je klesari isklešu, teško ćemo mijenjati nove medijske zapovijedi i poredak.

Očito je da u krizi maske lakše skliznu s lica, i utoliko je uredništvo Zareza u pravu kada u svom nedavnom priopćenju za javnost, neizravno komentirajući ulogu H-Altera i njegovog urednika Tonija Gabrića u serijalu ‘Zlatarevo zlato’, konstatira kako je na djelu ‘prekrajanje medijskih zakona u Ministarstvu kulture i nova-stara neuroza koliki će komad budžetskog kolača netko dobiti, pa su se uslijed te neuroze sami zainteresirani akteri s medijske, tobože nezavisne, scene brže-bolje prihvatili posla da iz reda izguraju, tj. eliminiraju, svaku konkurenciju’. Ostaje nejasno po kojem to sad scenariju Zarez, budući da je i njegov izdavač ‘Druga strana’ registriran kao trgovačko društvo (d.o.o.), može više uopće konkurirati tzv. nezavisnom sektoru iz kojeg su u međuvremenu d.o.o.-i uspješno odstranjeni? Tko zna, možda taj sitni problem klesari riješe novim usputnim popratnim pravilnikom, isklesanom samo za Zarez ili će se Zarez preko noći preobraziti u kakvu poželjnu udrugu?

'Prihvatljivi' i 'neprihvatljivi' sukobi interesa

No, kako je široj javnosti vjerojatno najzanimljiviji dio sapunice onaj o sukobu interesa pojedinih utemeljitelja i suvlasnika Druge strane d.o.o., tvrtke koja je još od davnih početaka 1999. godine izdavač Zareza, apsolvirat ću taj dio na početku kako bih se u miru mogao pozabaviti jednim drugim, meni ipak važnijim segmentom priče.

Postoje li prihvatljivi sukobi interesa i je li u slučaju Zareza riječ o prihvatljivim sukobima interesa? Ne postoje i nisu prihvatljivi, jer sukobe interesa - ako ih želimo eliminirati - ne možemo dijeliti na one koji se mogu tolerirati i na one koji se ne mogu, već ih je potrebno u startu redom onemogućiti. Na žalost, to se propustilo učiniti nedavnim promjenama Zakona o kulturnim vijećima, štoviše brklja je i dodatno podignuta. Istine radi, treba priznati da smo mnogi (dakle, i ja) javno žmirili na sukob interesa prisutan u slučaju Zareza a koji danas Dean Duda i Grozdana Cvitan pravdaju ‘zaboravnošću’ (iako ih je sve skupa Hrvatsko slovo ‘podsjetilo’ još u proljeće prošle godine!), a ministrica Andrea Zlatar Violić ‘nerealnim zakonom’ (pa ga je valjda zato realno kršiti, a da se to ubuduće izbjegne još bolje ga je promijeniti). Pri čemu i te kako zabrinjava ‘brzina’ njihove reakcije, rješavanja nečega što je toliko evidentno, i oko čega nema uopće potrebe uvrijeđeno polemizirati već je potrebno reći ‘Ispričavam(o) se’ i povući konzekvence.

A kao što rekoh, žmirilo se ponajviše iz uvjerenja da dotični svoje pozicije ne zlorabe. Osobno, niti danas ne mislim da su oni zlorabili svoje pozicije ostvarivajući neke osobne probitke, ali niti su zajedno s ostalim članovima vijeća dovodili u pitanje očite nedostatke modela, šprancu po kojoj se već predugi niz godina dodjeljuju potpore časopisima u kulturi, gdje tri časopisa (Zarez, Vijenac i Hrvatsko slovo) automatizmom i politikom ‘mirne koegzistencije’ (koja se ipak narušila u slučaju Hrvatskog slova) potroše ¼ raspoloživih sredstava. Sada im se na prijeporan način pridružio i ‘četvrti ortak’ Le Monde Diplomatique, koji svojom koncepcijom za sada baš i nije pokazao veliki interes za sadržaje iz kulture iz čijih se programskih sredstava financira. Možda bi im izvan sukoba interesa bilo lakše uočiti te anomalije, no sumnjam da bi se išta promijenilo čak niti u tom razmjerno malom segmentu koji pokrivaju njihova vijeća, jer je očito da na višoj razini ne postoji petlja da se bitnije dirne u već okamenjene odnose, baš kao što se u primjeru HNK ili HRT-a neće zadirati u njihovo financiranje, ali će se zato silna energija utrošiti na izbor ravnatelja.

No, postoji još jedan bitan faktor u ovom dijelu priče. Ako smo početkom dvijetisućitih vjerovali u promjene, pa ubrzo izgubili vjeru jer su nas razuvjerili, pa ako smo i opet nedavno povjerovali u neke nove promjene, desetak godina kasnije, poučeni svime negativnim što se u ovoj zemlji događalo i čime se trenutno bavi hrvatsko pravosuđe, potrebno je danas još beskompromisnije inzistirati na poštivanju i pravila i zakona.Oni moraju vrijediti za sve, bez obzira koja je politička opcija na vlasti, i bez obzira na ‘plemenite’ ciljeve jer ‘cilj ne opravdava sredstvo’. Bojim se da smo još daleko od toga, sudeći i po medijskim komentarima pojedinih kulturnjaka koji komentirajući je li sukoba interesa bilo ili ne, najčešće puni blage sućuti i razumijevanja govore o ‘svojima’ (ako nije riječ o ‘njihovima’ onda se retorika naravno mijenja) i vjerojatno na taj način unaprijed amnestiraju i sebe ukoliko bi se sutra našli u sličnoj poziciji u kojoj se uopće ne bi smjeli naći. Jer, budimo realni, nisu naša kulturna vijeća ekspertni timovi nezamjenjivih pojedinaca, i svi oni bi se, pa i s najmanjom slutnjom zakonom priječenog sukoba interesa koji se u nekom trenutku može sasvim neplanirano pojaviti, trebali povući. Ne iz sobe, već iz vijeća. Tim lakše jer su zapravo lako zamjenjivi budući rad u vijećima još uvijek nije evoluirao na višu razinu,. Ne primjećujem da se u vijećima bitno utječe na sadašnje ili buduće strategije Ministarstva kulture za pojedina područja, gdje bi kapacitet svakog pojedinog člana vijeća višestruko dolazio do izražaja.

Buldožeri medijske strategije

Na žalost, već nekoliko mjeseci svjedočimo o polakom ali doslovno buldožerskom provođenju za sada parcijalnih elemenata najavljivane medijske strategije Ministarstva kulture. Pritom se bez imalo skrupula krši procedura, prešućuju se stvarni rezultati javne rasprave (koja samim time postaje tek dekorativni element, šarena vrpca oko npr. prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima koji bi uskoro trebao otići u drugo saborsko čitanje), a s reformske trase se guraju oni koji postavljaju argumentirana ali nezgodna pitanja. Biti će zanimljivo pratiti i sudbinu kritičkih i argumentiranih osporavanja nacrta Programa dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima. No, po svemu sudeći, sudbina im baš i nije blistava, jer ih prema dosadašnjoj praksi vjerojatno čeka – koš.

A sadašnji su elementi medijske reforme napravljeni tako da diskriminiraju medije s obzirom na pravnu osobnost osnivača (u korist npr. udruga), dodjeljuje im se etikete ‘komercijalni’ i ‘nekomercijalni’, ‘profitni’ i ‘neprofitni’, i što je još gore, dijeli ih na ‘podobne’ i ‘nepodobne’. Potonjima se onemogućava sukreiranje te neke buduće medijske strategije jer ,zna se, naknadne rasprave možda i budu u pravom smislu javne, ali će se s amandmanima baratati baš kao u Saboru – ‘ne prihvaća se’. Rigidnost takve medijske strategije ogleda se u neshvaćanju da umjesto stvaranja novih isključivih ovisnika o državnim jaslama treba snažnije stremiti poticanju što veće samoodrživosti medijskih projekata ukoliko se ne želi državu još brže odvesti u definitivni bankrot. S druge strane, dio tzv. neprofitnog sektora očito ne shvaća da stvaranje profita nije svima, svuda i uvijek isključivi cilj sam po sebi već da se iz njega npr. plaćaju honorari, razvijaju projekti ali i izdvaja za najrazličitije državne subvencije… i da su rijetki, mahom najveći igrači u medijskom sektoru, ti koji strpaju dio profita i u svoj džep.

Ima tu još nešto. Nisam pristalica teorija zavjera i ne bih odlazio predaleko, no poznato je da je plansko stvaranje ovisnosti jedan od načina efikasne kontrole štićenika. Time dovodimo u opasnost slobode i neovisnost medija. Jer, u Ministarstvu kulture bi trebali biti svjesni da se zakoni pišu zato da bi trajali, i nikad se ne zna tko će i s kojim namjerama biti u prilici provoditi ih u budućnosti. Ako se i pojavi netko s lošim namjerama ovakvi će mu prijedlozi i te kako ići na ruku.

U najnovijem uratku koji nam stiže iz Ureda za medije pri Ministarstvu kulture pod naslovom ‘Obrazloženje Pravila, ciljeva i kriterija dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima’ može se pročitati i ovu mudroliju: ‘Velika prednost neprofitnih medija, prema tome, u njihovom je podrijetlu. Umjesto da nastaju u nekom zrakopraznom prostoru pokušaja osmišljavanja poslovnih modela prilagođenih interesima oglašivača, ili pak traženja općevažećih komunikacijskih standarda javne sfere - osuđenih na neizvjestan i, često, neuspio pokušaj traženja čitatelja, gledatelja i slušatelja - asocijacijski mediji rastu i mijenjanju se sa svojim publikama’.

Za one manje upućene, strateško opredjeljenje ovog, kao i prijašnjeg Ministarstva kulture, i dalje jest afirmacija poduzetništva u kulturi, što znači valjda i onih projekata koji se kulturom (ali i ne samo kulturom) bave i u medijima. Upravo bi takve poduzetničke inicijative, koje i u ionako teškim uvjetima poslovanja teže makar parcijalnom samofinanciranju (što se i očekuje od nas ulaskom u EU) osim stopostotnog oslanjanja na državne i ine fondove trebale smanjiti pritisak na ionako oskudan državni budžet. No, možda će se uskoro zaključiti i reći da nema potrebe forsirati strategiju koja nije realna (nerealna je za koga?), pa će se promijeniti i strategija. Itako u nedogled. Do cilja. Kojeg?

Zarezov poslovni model

Da se vratim Zarezu. Kritičko pisanje o Zarezovom poslovnom modelu ne znači da sam od onih koji navijaju za Zarezovo dokinuće, bez fige u džepu podržavam njegovo nekadašnje i sadašnje kritičko preispitivanje hrvatske društvene, političke i kulturne scene, uz stalno otvaranje prostora mladim i neafirmiranim autorima, ali jesam za njegovu temeljitu medijsku transformaciju, racionalnije poslovanje i, u konačnici, veći medijski doseg i uspjeh. No, ako nekome još uvijek nije jasno (a sudeći prema zadnjem priopćenju za medije, njegovom uredništvu malo je toga jasno) da su problem Zareza kako njegov poslovni model tako i neodrživi model i svrha državnog subvencioniranja medijskih projekata, onda smo u slijepoj ulici. Sve ove godine olako se prelazilo preko nepodnošljive lakoće trošenja nemalih subvencija, pa tako i trenutnog ‘recesijskog’ godišnjeg budžeta Zareza teškog oko milijun kuna (od toga 780.000 kuna kada se zbroje potpore Ministarstva kulture i grada Zagreba, a pretpostavimo da ipak cca 200-ak tisuća kuna Zarez u prihoduje od prodaje). Pritom se ne dovodi u pitanje praksu da, usprkos za naše prilike velikom budžetu, autori koji pišu za Zarez eventualno mogu računati na slavu (a i to sve manje), ali ne i na honorar. Čudesno je to shvaćanje novinarstva kao hobija. Ono što je prirodno za kakve srednjoškolske ili studentske novine ne može biti model po kojem će funkcionirati Zarez, barem ne dok dobiva potpore koje dobiva.

Jer, ako danas - očito da je isto bilo i jučer - ogromnu većinu troškova Zareza proguta tiskara, onda znači da tu nešto ne štima. Za upravljačkim redakcijskim pultom trebala se već odavno upaliti crvena lampica i signalizirati da je potrebno nešto u hodu mijenjati. Crvena lampica trebala se odavno upaliti i u vijećima za knjigu, signalizirajući da nije opravdano baš toliki novac doznačivati za potporu projektu koji se ne razvija nego stagnira, i koji bi svoj društveni utjecaj (hajde da taj dio priče uopće ne osporavam) mogao zadržati, pa čak i povećati i s upola manjim dotacijama. No, rad kulturnih vijeća, i u gradu Zagrebu i u Ministarstvu kulture, je već sasvim nova priča. Baš kao i evaluacije i samoevaluacije projekata.

Kao netko tko iz čisto principijelnih razloga ne želi za portal kojeg uređujem naručiti tekst za koji ne može isplatiti kakav-takav ali ipak autorski honorar, nerijetko sam se osjećao blesavo gledajući kolike se potpore svojevrsnim automatizmom dodjeljuju potrošačima bez dna, dok npr. mi ostali, sa svojim portalima u koje je nerijetko uložen rad u ritmu 24/7/365, svi skupa ne zbrojimo iznos jedne Zarezove godišnje potpore. Netko će se pitati: zašto ne spomenem parnjaka mu Vijenac? Odgovor je jednostavan – Vijenac barem plaća autore, iako je isto tako potrebno preispitati logiku toliko obilatog financiranja Vijenca, budući da istovremeno i Matica hrvatska dobiva sasvim pristojnu apanažu.

Na žalost, Zarez još uvijek nije doživio potrebnu transformaciju koju su nalagale promijenjene okolnosti, nove tehnologije, pad prodaje na kioscima i sl., uredništvo nije ozbiljno radilo ili nije znalo domisliti neki novonastalim okolnostima primjereniji poslovni model koji bi omogućio npr. povećanje dosega i broja čitatelja, aktualnosti, brzine reakcije (što nužno ne isključuje kontemplativnost tako dragu njegovim autorima), interakciju s čitateljima… ukratko nisu uvažavane činjenice da smo već odavno zakoračili u 21. stoljeće.

Tvrdoglavo inzistiranje samo i isključivo na preskupom tisku, ne pokušavajući niti kombinirati print i web, ili čak neki drugi digitalni format, s tolikim sredstvima na raspolaganju krajnje je neodgovorno, i prema Zarezu kao projektu i prema njegovim autorima, ali i prema njegovim čitateljima, i što se ne rješava samo stavljanjem pdf arhive na web, barem ne prema sadašnjem modelu.

Zapravo, kada se nedavno uvidjelo na što liči Zarezov dugo iščekivani izlazak na web i onim najoptimističnijim simpatizerima je postalo jasno da i nova redakcija navođena ‘automatskim pilotom’ čvrsto stupa utabanim zemaljskim stazama. Baš kao i HRT nekim drugim stazama, ali to je već sasvim neka treća priča.